Čemu nas je naučio slučaj Viganò?

Prije nekoliko godina nadbiskup Carlo Maria Viganò, tada već bivši nuncij u Sjedinjenim Američkim Državama, počeo je javno istupati protiv pape Franje i prozivati ga za zataškavanje slučaja McCarrick.

McCarrick je sada već bivši kardinal i bivši svećenik, kojega je Sveta Stolica svela na laički stalež zbog opetovanih tužbi za neprimjereno ponašanje u odnosu prema muškim, mlađim osobama. Papa Franjo je McCarricka nakon istrage najprije izbacio iz Kardinalskog zbora, a potom i sveo na laički stalež, a kako bi transparentno odgovorio na prozivke, dao je neovisnom timu pravnika zadatak da prouče cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz taj slučaj ne bi li odgovorili na pitanje: kako je moguće da je osoba za koju je cijelu crkvenu „karijeru“ postojala sumnja na neprimjereno ponašanje, tako jako napredovala u hijerarhiji?

Izvješće je u cijelosti publicirano te je svatko mogao pročitati tih oko 400 stranica, u kojima se sustavno analizira proces McCarrickova napredovanja. Mons. Carlo Maria Viganò spominje se nekoliko puta, i njegova uloga u cijeloj priči nije od presudne važnosti, iako je kao nuncij u SAD-u, iz sadašnje perspektive, možda mogao učiniti više za vrijeme svog mandata.

Poanta McCarrickova „slučaja“ jest da tu ništa nije bilo slučajno. McCarrick je bio izuzetno sposoban čovjek, izražene socijalne inteligencije – znao je uspostaviti značajne kontakte i promicati konkretne projekte, nalaziti izvore financiranja za izgradnju škola, bolnica… Ipak, svim njegovim nadređenima sustavno je promicalo da tu veliku agilnost i sposobnost prati i ona druga strana – koja se očitovala u neprimjerenu ponašanju, zloupotrebi položaja i moći itd…

Pri objavi dokumenta državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin rekao je da je Papa zatražio objavu cijele studije slučaja McCarrick „za dobrobit Crkve“. Doista, ako se dokument pozorno pročita, postat će jasniji mehanizmi napredovanja i zasluga koje se, nažalost, u crkvenoj hijerarhiji mogu potkrasti ljudima kojima evanđelje nije prioritet. Jer ako evanđelje nije prioritet, imamo problem: možda malen ili velik, ovisi o konkretnoj čovjekovoj slabosti.

I činilo se da je objavom ovog dokumenta Papa odgovorio na Viganòov zahtjev. No nakon toga mons. Viganò krenuo je s drugim valom napada na Papu, prozivajući ga po drugim pitanjima, u vrijeme pandemije i za promicanje cijepljenja, potom za prihvaćanje imigranata. Vrhunac Viganòova napada na Papu postalo je negiranje Drugog vatikanskog sabora i liturgijske reforme… Uz stalna obraćanja javnosti, u kojima izražava bojazan za svoj život, Viganò je naišao na podršku krajnje desnih političkih krugova u SAD-u, čak je i Donald Trump „preporučio“ njegove tekstove. Viganò je zadobio i velike simpatije ljudi koji se bave teorijama zavjere te je svojom idejom o „deep Church“ (a to bi bila neka mreža urotnika unutar Crkve) postao referenca svakome tko traži izliku da iz nekog razloga napadne papu Franju. Ni hrvatski vjernici nisu bili iznimka.

Viganò je bio pozvan odgovarati pred Dikasterijem za nauk vjere, koji ga po kanonu 1364 proziva za herezu, apostaziju i shizmu. Je li Viganò doista tako opasan da bi mogao za sobom povesti velik broj katolika, kao neki drugi „shizmatici“ u povijesti? Sjetimo se Luthera, ili nekih drugih raskola… počeli su bezazleno, a na kraju završili istinskim razdorom.

Sve što nije evanđelje – unosi razdor

Za razliku od nekadašnjih teologa, ili politički definiranih raskola – Viganò ne nudi neki značajan materijal za novu „sljedbu“. Naprotiv, osamdesettrogodišnji monsignor Viganò, koji  i dalje ne odustaje od svojih videoobraćanja, ponavlja uvijek iste teze, a pritom je evidentno da ih čita, ponekad s teškoćom. Teško je oteti se dojmu da netko s njime manipulira. Sam je na društvenim mrežama objavio poziv na sud Dikasterija za nauk vjere. No iako bi tamo imao prigodu iznijeti svoju obranu i argumente, poručio je da se neće pojaviti pred sudom, a svoju obranu poistovjetio je sa stavovima Michela Lefevbrea, velikog kritičara Drugog vatikanskog sabora. Na njegovu žalost, i Lefevbreovci su ga se ubrzo javno odrekli.

Na kraju je stigla i vijest da je dovršen postupak u ovom slučaju te je proglašena unaprijed izrečena ekskomunikacija, po kanonu 1364. U priopćenju za medije izdvajaju da su poznate njegove javne izjave – po kojima ne priznaje autoritet Svetog oca, zajedništvo s članovima Crkve, i valjanost i autoritet Drugog vatikanskog sabora. Ovom ekskomunikacijom, pridružio je tek nekolicini biskupa ekskomuniciranih posljednjih desetljeća. To su Marcel Lefevbre za vrijeme pape Pavla VI i monsignor Milingo u doba svetog Ivana Pavla 2.

I čemu nas uči mons. Viganò? Prije svega uči nas – oprezu. Ponekad kritički glasovi mogu donijeti neki dobar i jasan uvid u stvarnost te pomoći izgradnji i pročišćenju Crkve. No postoje i kritički glasovi koji donose razdor – kad umjesto argumenata počinju i završavaju osobnim napadima na ljude. Kako ih razlučivati? Pavao apostol piše: „sve provjeravajte, dobro zadržite“ (1 Sol 5,21).

Javni istupi kakve je imao Viganò mogu nanijeti veliku štetu Crkvi – jer osoba koja govori, koristi svoju poziciju autoriteta unutar Crkve za promicanje nečega što nije evanđelje.

Sve što nije evanđelje – unosi razdor. A razdori i raskoli nisu dobri. I svi smo pozvani preispitivati se oko toga što svojim riječima i djelima promičemo.