Stajati uz umiruću osobu

„Stajati uz umiruću osobu nije lako jer to u nama budi ista pitanja o našoj smrtnosti, o našem umiranju. Potiče možda i neke rane, neka prethodna iskustva koja smo prošli unutar bliže obitelji ili s prijateljima. Zato se ljudi ponekad nađu u situaciji da ne znaju kako reagirati i što reći – pa i svećenici. Jednostavno, nekada ne znamo što reći i tada, umjesto da dopustimo i saslušamo osobu, ako je to moguće, posežemo za frazama poput: ‘Bit će dobro’, ‘Ovdje će ti biti bolje, oporavit ćeš se’, ‘Hajde, pojedi, popij pa će ti biti bolje’. Čovjek sve to čini u dobroj nakani da pomogne, a osobi to zapravo ne pomaže. Ono što može pomoći jest da budemo uz osobu. Da joj kažemo: bez obzira kroz što prolaziš, ja sam tu uz tebe“, poručuje don Antonio Vučković, svećenik Riječke nadbiskupije, koji je trenutačno na poslijediplomskom studiju pastorala zdravlja, skrbi i ranjivosti na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu.

Svaka osoba koja se nalazi u terminalnoj fazi i dalje je osoba – i uvijek će to biti, poručuje Vučković i naglašava da je u pristupu i radu s terminalnim bolesnicima potrebno čuvati dostojanstvo te osobe: omogućiti da umre „živa“, potpuno uključena u vlastiti proces umiranja; da kroz to iskustvo prođe uz pratnju, svjesno, pripremajući se, bez bijega od stvarnosti – kako bi mogla otići u miru, pomirena i s odgovorima na svoja pitanja.

U vremenu kada se medicina sve više usmjerava na produljenje života, pitanje kako živjeti do kraja – i kako dostojanstveno umirati – postaje sve važnije. Palijativna skrb ne odnosi se samo na tijelo, nego i na ono najdublje u čovjeku: smisao, odnose i nadu. O tome što znači duhovno pratiti čovjeka u njegovoj krhkosti te kako izgleda relacijski model duhovne skrbi, u emisiji Metanoja razgovarali smo u nedjelju, 7. lipnja.