Uskrs jedne obitelji

Jedan je aforizam pitanje: „Što bi bio Krakow bez Ivana Pavla II. i tko bi bio Ivan Pavao II. bez Krakowa?“ Svakako vjerujem da ga ne bismo mogli zvati Kraljevskim Gradom jedne Daleke Zemlje. Njegov voljeni grad i ljubljena domovina. Nazivao nas je ljubljenim pukom, slao nam pozdrave i blagoslove, po Rijeci se vozio, u njoj spavao i molio, teško se kretao...

Njegova soba u našem Pripravničkom sjemeništu ima posebnu kupaonicu i krevet, koji su danas samo ukrasi, uz ostale uspomene. To sjemenište nosi i njegovo ime i nakon svega mene ljudi Crkve blijedo gledaju kad kažem da su roditelji Ivana Pavla II. zaštitnici nove knjige koju pišem. Ne čini li vam se nepošteno?

U posljednjem mjesecu njegova zemaljskog života i na pragu mjeseca u kojem slavimo njegov nebeski rođendan, ne zaboravljajući ni onaj njegove mame Emilije, a zbog svega što mi je učinio zadnjih godinu dana i kao znak uspješne šetnje prvom opomenom ispričat ću vam priču o posebnom Uskrsu. Za godine i detalje pitajte Domagoja Pejića, nedavno se vratio i uskoro će ponovo poći u grad koji smije zvati svojim.

Moja je mama tada imala godina koliko i ja sada. Nakon što su je deset tjedana držali na promatranju i nisu joj vjerovali da nije dobro, kad me s mukom rodila, savjetovali su joj neka me ostavi jer je mlada i imat će još djece. Rekla im je da sam njezina i da ću živjeti kako god. Tata je radio u inozemstvu i otamo mi dao ime, jer sam im dar. Ubrzo se vratio, pronašao novi posao i bio s nama. Nakon hrvanja s mojim bolestima i napretkom mama je začela novi život. Ponovo joj nije bilo dobro pa su joj dali na izbor „to“ očistiti ili strogo mirovati do kraja trudnoće. Odabrala je drugu opciju i zato danas imam brata, kao i mali Karol svoga Edmunda. Tata je i tada ostavio posao jer ja nisam znala puno toga raditi sama. Rasli smo, promijenili kuću, slično kao mali i veliki Karol, i konačno se činilo da bi naša priča mogla biti nalik jednoj običnoj prigradskoj.

Mali Karol imao je i sestricu Olgu Mariju, koja se Bogu vratila šesnaest sati nakon rođenja. Oni su svoju djevojčicu izgubili ovdje i sada, a nama je našu Isus poklonio jednog Božića prije gotovo trinaest godina. Donio ju je pod bor, iako se nije rodila u božićnom vremenu. Nakon ponoćke pod borom je bio samo jedan veliki poklon – robotski usisavač. Brat i ja u životu bolji poklon nismo dobili – nismo više trebali usisavati dosadne tepihe po kući, ali nas dvoje tada još nismo znali da je taj Božić bio prvi u petero. Mama je nosila još jedan život.

Drugo školsko polugodište tek je počelo. Dok me jednog jutra spremala u školu, rekla mi je da je od danas na godišnjem, a onda je stavila moju ruku na svoj trbuh i kroz suze mi rekla da ću dobiti bracu ili seku. „Mama, trudna si, zašto plačeš? Mislila sam da si bolesna kad si zaplakala.“ Rekla mi je da ću jednom shvatiti njezine suze. I jesam, tek nekoliko godina kasnije. Ispričala mi je kako im nije bilo jednostavno jer tata je morao raditi, a ona nije smjela. Nakon dvije rizične trudnoće kao žena u kasnim tridesetima počneš se pitati možeš li još jednom sve izdržati. Danas je razumijem. Onako strogo nije mogla mirovati jer još uvijek nisam bila dovoljno samostalna i brat je bio mali. S Gospom kod kapucina dogovorila se da je ova trudnoća njezin zadatak jer ona mirovati ne može. Govorila nam je da ako ne rodi, seka će otići kod Isusove mame, a ako rodi, to će biti 15. kolovoza. Rekli smo joj da ne pretjeruje jer bilo je dovoljno preranih termina. Obje mame bile su u pravu i seka je stigla 15. kolovoza navečer.

U srednjoškolskim danima upoznavala sam obitelj najdražeg Pape moje profesorice. Govorila mi je o podrumu, o njegovu studiju, o tome kakav je bio prema ljudima i zašto voli njegovu domovinu. Ranije nisam znala gotovo ništa ni o njemu ni o njima.

Kasnije, kada nam je bilo jako teško, kada smo izgledali kao da su nam kosti klonule, a riječi su bile preteške, razmišljala sam o tome imamo li potencijala izaći iz toga beznađa i biti barem malo nalik obitelji Wojtyla. Znala sam da imamo i zato nisam učinila ono što bi učinila većina. Pitala sam i maloga Karola može li nam pomoći, on ili netko njegov. Činilo se da ne mogu. Danas vidim kako su pomagali. Naučili su nas kako opraštati i Božji plan staviti ispred našeg. Pomogli su nam voljeti se čvršće, družiti se i živjeti bez pritiska tuđih pogleda, očekivanja, ali i vlastitih nerealnih želja.

Kad sam rekla mami za „Mikrofone života“, rekla mi je da mogu ispričati i našu priču pa mislim da sam to upravo učinila. Moja obitelj nije iz kataloga ni za izloge, našim venama ne teče plava krv i nismo rođeni sa zlatnom žlicom u ustima. Samo nam Gospodin pomaže učiti iz vlastitih manjkavosti da je „kraljevstvo Božje među nama“. Ako nas pitate, proces beatifikacije i kanonizacije velikog Karola i Emilije može završiti čim prije, a svakoj obitelji želim ovakav Uskrs bez datuma.