Božić koji pamtimo

Nedjelja popodne. Nevrijeme se smirilo, bura otišla puhati negdje drugdje. Snijeg škripi pod nogama. Posljednja je nedjelja u liturgijskoj godini, u kojoj slavimo blagdan Krista Kralja. I dok mi još u ušima zvoni župnikova propovijed o Kristu Kralju i nama – njegovim „bojovnicima oklopljenim kacigom istine” (neka mi ne zamjeri župnik, ali nikad mi nisu osobito legli vojni termini u ikojem segmentu kršćanskoga nauka, pa makar bili i metafora), slikoviti me zimski pejzaži, a i rok predaje teksta za božićni broj Zvona podsjećaju na temu o kojoj bih trebao pisati – blagdan Božića.

Božićno vrijeme, osobito kako godine neumorno koračaju naprijed, u meni iznova budi sve više različitih osjećaja, a ponekad oni nisu prožeti isključivo evanđeoskom radošću. Ipak, nije mi u cilju previše kukati i jaukati oko sve veće komercijalizacije blagdana te poimence nabrajati što Božić jest, a što nije.

No gledajući na vanjske manifestacije blagdana, ruku na srce, Božić postaje sve blistaviji, lampice blistaju u sve više kombinacija, pjesama je sve više (doduše, mi kao da sve više tonemo u kompleks manje vrijednosti, pa se sve više i više oduševljavamo stranom božićnom glazbom – i onom zabavnom i onom liturgijskom; što i ne bi bilo toliko loše kad ne bismo svoje prekrasno i bogato glazbeno nasljeđe gurali pod tepih), gradovi se natječu u adventskim ugostiteljskim ponudama i kulturnim programima, po trgovima se, kako odmiče advent, gomila velik broj zadovoljnih, nasmijanih i sitih ljudi.

Reklame za telekomunikacijske usluge uspješno nam predstavljaju blagdanske ideje solidarnosti, mira, bogata stola, brige za starije i siromašne, a usput i neograničena interneta u nikad boljem paketu.

I što u svemu tome ne valja? Dalo bi se razgovarati, no bilo bi pomalo smiješno da se stavljam u poziciju koritelja i inkvizitora, kad i sam, u većoj ili manjoj mjeri, sudjelujem u izvanjskoj manifestaciji Božića.

Božić je i dan koji više no ikoji drugi blagdan u nama iznova budi mnoge uspomene. Siguran sam, svi se u blagdansko vrijeme s melankolijom prisjećamo svojih prvih Božića.

Svoje prve pamtim iz vremena ranih, ratnih devedesetih, vremena poprilično drukčijih od ovog današnjeg. Sestra i ja tjednima smo uporno štedjeli za nove lampice, toliko željene figurice za Jaslice bile su teško dostupne, no dobio sam ih od naše Mrkopaljke, svima poznate časne sestre Mirjam Radošević. Betlehemsku štalicu, koju je tako minuciozno od ljeskovih grana izradio moj pokojni dida Josa, i danas čuvam kao neprocjenjivu vrijednost. Na Badnjak rano ujutro odlazio sam u „polaznike” susjedima u ulici čestitati: „U zdravlje vam došlo sveto porođenje Isusovo!” Čekalo se i dočekivalo polnoćke, u tišini duboke zimske noći, uz zvukove orgulja, oduševljeno pjevanje zbora, moje djetinje upijanje svakog detalja znalački ukrašenih Jaslica uz isprepleten miris tamjana i visokih borova u našoj crkvi Majke Božje Žalosne. Sjećam se blagoslova kuća s pokojnim župnikom Petrom Bogutom, uz podosta rastresene žeravice iz kadionice (ipak je po sklizavu i duboku snijegu trebalo znalački manevrirati kadionicom, što kod mene i nije bio slučaj). Odlazio sam prabaki, bakama i didama u čestitare...

Kako godine odmiču, mnogi nam naši bližnji bolno izmiču u božićnu uspomenu iz djetinjstva.

Kako godine odmiču, naši Božići postaju sve glasniji i kompliciraniji – u buci svijeta, svjetla, melankolije i u čežnji za najljepšim djetinjim, iskrenim Božićem.

Bilo bi preuzetno od mene kuditi današnje slavljenje Božića jer, siguran sam – unatoč svom tom neizbježnom, uvezenom i neuvezenom konzumerizmu – postoji nešto zaista utješno i lijepo u nasmijanim licima ljudi, u čijem se osmijehu ogleda iskrena želja za bliskošću, pažnjom i ljubavlju.

No pronalazimo li isto tako i utjehu u svjetlima, pjesmama, adventskim kućicama, poklonima, trgovačkim centrima, jer teško nam je ugasiti svjetla, utišati buku, biti sami sa svojim mislima, životnim gubitcima, razočaranjima – biti iskreni pred malim djetetom Isusom, koji nas iz tvrdih i neudobnih jaslica promatra i čeka cijeli naš život?

Možemo li utišati buku svojih misli te, kao skromni i dobrohotni pastiri nekoć, ipak prepoznati maloga Spasitelja i s povjerenjem prepustiti Mladom Suncu s visine da i nas obasja?

Volim kada pada snijeg za Božić. Svi zvukovi svijeta utihnu, snijeg ih, kao vakuum, utješno sve prekrije. Čujem samo tišinu, svoje korake i huk vjetra, koji kao da progovara: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!”

Blagoslovljen Vam Božić.