Htio sam da me tridentska misa – oduševi

Nedavno sam imao priliku po prvi put prisustvovati misi služenoj po tradicionalnom latinskom obredu, tzv. tridentskoj misi. Već dugo vremena razni nas katolički mediji, a pogotovo i ponajviše društvene mreže, obasipaju raznoraznim člancima, argumentima, iskustvima kojima je u fokusu nametnuta suprotstavljenost, „ispravnost” i „neispravnost” starog i novog obreda mise.

O ovoj tematici mogu govoriti isključivo iskustveno – putem vlastita doživljaja i osjećaja, s pozicije osobe koja je rođena i odrasla u postkoncilskoj Crkvi, ne namjeravajući se uplitati u ideološke i svjetonazorske rasprave. Te je rasprave, nažalost, potpuno nepotrebno prigrlila, pa možda i potaknula i sama Katolička Crkva, dijeleći se potpuno javno na konzervativnu i progresivnu, lijevu i desnu, ovakvu i onakvu Crkvu, prihvaćajući uvriježeni diskurs sadašnjosti koji se temelji na podjelama umjesto da izgrađuje jedinstvo – prihvaćajući i poštujući poželjnu različitost.

Tridentskoj misi pristupio sam potpuno otvoreno, bez skepsi ili, ne daj Bože, omalovažavanja. Kao veliki poštovatelj i ljubitelj „onoga što je nekoć bilo” zapravo sam možda i htio da me tridentska misa – oduševi.

Misu je slavilo Svećeničko bratstvo sv. Petra, koje redovito u Zagrebu slavi mise po tridentskom obredu. Moram odmah napomenuti da je misa služena vrlo dojmljivo, precizno, s velikom pobožnošću, uigranošću koralnih napjeva, izvanrednim dijalogom svećenika i ministranata. Sve je bilo kako treba.

No misu nisam proživio na način koji mi je poznat i poželjan. Osluškivao sam je, ali nisam osjećao pripadanje. Događala se na oltaru, a moje sudjelovanje svelo se na osluškivanje i praćenje onoga što se događa. Moram priznati da sam čak osjetio i svojevrstan „elitizam”, odjeke nekadašnjeg (obrazovanog) predvoditelja i (neobrazovana) puka. Nečujno, tiho izgovaranje molitvi koje je upućivao svećenik, još više zamagljenih u istovremenom pjevanju koralnih napjeva; osjećao sam se pomalo kao gost, stranac.

Rođen sam u postkoncilsko vrijeme i iluzorno je očekivati da misu na latinskom jeziku mogu proživjeti na način na koji su je proživljavali vjernici toliko stoljeća prije nas. Pitanje je kako su i oni doživljavali taj obred. Odgovor sigurno ne bi bio jednoznačan.

Tridentska misa podsjetila me i na mnoge starinske svete sličice kojima me obasipala moja prabaka te sam tijekom mise mislio upravo o svojim predcima, zamišljajući ih kako prisustvuju ovom obredu, koji je bio dio njihovih života i njihove vjere. No pobožni i pomalo kitnjasti prizori starih (meni tako dragih) svetih sličica nisu se replicirali u meni. Nakon završetka misnoga slavlja shvatio sam što su koncilski oci htjeli. I hvala im na tome. S punim i apsolutnim poštovanjem prema tridentskom obredu mišljenja sam da je taj obred – odraz svoga vremena. Ali prošlog vremena. I u starom i u novom obredu suština je apsolutno ista; no danas i mi vjernici sudjelujemo u Kristovoj žrtvi na misi, razumijemo i proživljavamo sve ono što se događa na oltaru, umjesto da netko drugi proživljava i odgovara u naše ime.

Što ipak možemo danas naučiti iz tridentske mise? Mislim da možemo naučiti mnogo. Prvenstveno zaboravljenu jasnoću, red, poštovanje – pa možda i svrhu svete mise. Svjedok sam raznoraznih situacija na misama; nedostatak ministranata, pa čak i njihova nepoznavanja obreda i njihove funkcije; puka koji se zabavlja mobitelima; često neprimjerena glazbenog repertoara; dugih, ideološki i politički obojenih propovijedi; nepotrebnih gesti puka koji pokretima ruku imitiraju ili se čak „natječu” sa svećenikom... Situacija je bezbroj. Također, svjedoci smo mnogih „karizmatskih” misa na kojima se čuje mnogo urlanja svećenika još više ohrabrenih tehnologijom razglasa, vriske vjernika, padanja u afane itd.

Ne želim biti isuviše kritičan prema vremenu u kojemu živimo jer svako je vrijeme od Boga dano i od Boga blagoslovljeno, no vidljiva je činjenica da se društvo plitke zabave i spektakla često prenosi i na same mise. Vjerujem da se sve to često dopušta i događa upravo iz straha i frustracije zbog sve manjeg broja aktivnih vjernika i zbog manjega broja duhovnih zvanja. Nisam siguran kako doskočiti takvome stanju.

No uvjeren sam da se zauzetošću svih nas – i nas vjernika, a i svećenika i redovnika – možemo mijenjati. Učenjem, znanjem, prihvaćanjem, poštivanjem. I blagošću, prvenstveno blagošću. I to je zadaća svih nas.

Često se danas može čuti da su mali, svakodnevni, „nečujni” vjernici, samo vjernici po krštenju, bez prava doticaja s božanskim, tzv. kulturološki vjernici dok su, među ostalima, sljedbenici raznoraznih karizmatskih pokreta i vjerskih društava s jedne strane, pa i poštovatelji isključivo tradicionalnog latinskog obreda mise s druge strane – prava, nova snaga Crkve (ovisi o tome koju „struju” pitate).

Mislimo li da naša vjera jača, mislimo li da Crkva jača ako je naš glas decibelima jači, a naše ideje ortodoksnije? Bojimo li se „srednje struje” jer je ona „dosadna i prosječna”, „ne teži izvrsnosti”, „ne vrbuje pratitelje”, „nije pravovjerna kao u vrijeme Tridentskoga koncila”? Na kraju krajeva – ne zabavlja nas?

Ne zaboravimo, svi smo mi potomci upravo malih ljudi, naših dragih prenositelja vjere – malih, a ipak velikih života; slabi, ali usmjereni prema Kristu i usmjereni bližnjemu. Tu smo.

„I vrata paklena neće je nadvladati”, kaže Isus u Svetome pismu. Zar da sumnjamo u njegove riječi? Imajmo povjerenja.