Brod mira oplovio Mediteran

Putovanje brodom po Mediteranu trajalo je osam mjeseci ujedinilo je ljude sa svih pet obala i povezalo dvjesto sudionika. Sastojalo se od osam etapa, a u svakoj je posadi ove morske pustolovine bilo 25 sudionika. Otac Alexis Leproux iz Marseillea, koordinator ovog projekta pružao nam je neizmjernu podršku da se bolje upoznamo i bolje izgradimo mir. To je činio primjerom, molitvom i autentičnošću. Mladi ljudi s Mediterana, iz Hrvatske, Italije, Francuske, Španjolske, Alžira, Egipta, Palestine, Malte, Grčke i šire od Mediterana iz Armenije, Švedske, Portorika i ja iz Srbije bili smo dio posade na putu od Ravene do Barija i duž Hrvatske obale.

Prijavio sam se jer sam želio upoznati ljude koji su tu s istom idejom mira. Puno mi je značilo čuti njihove priče i pustiti ih da čuju moju. 

Hrvatska i Srbija predstavljene su kao zavađene zemlje među kojima je bio rat. Petra (djevojka iz Zagreba) i ja pokušali smo pokazati da su naša slična kultura i jezik nešto što nas spaja, više od povijesti koji nas razdvaja. Zajedno smo pripremali ćevape, puštali glazbu i prenijeli poruku da mi stvarno jedni u drugima ne vidimo neprijatelje. Svi su očekivali da će prvi susret Petre i mene biti napet, ali za mene je to bilo ugodno iskustvo. Imao sam nekoga sa kim mogu popričati na zajedničkom jeziku, priznala mi je da je i ona imala isto razmišljanje. Smješno je kako smo na postavljena ista pitanja o ratu i što mislimo jedno o drugome odgovorili gotovo jednako, kao da smo imali dogovor.

Život na brodu nema veze s turizmom, to nije krstarenje već nautička i životna škola. Svako od nas imao je svoje smjene i zadatke. Dok su jedni bili zaduženi za jedra, drugi za kuhinju, netko je prao sudove, a netko ribao palubu. Jedni su spavali danju da bi upravljali jedrilicom u noćnim dežurstvima. Učili smo vezivati čvorove i slušati jedni druge.

Svakodnevno smo imali i radionice u kojima smo pričali o aktualnim temama koje utječu na urušavanje mira i kako da se borimo protiv toga, ma koliko se mi činili mali u tom mehanizmu. Živjeli smo zajedništvo kao jedan organizam, ako jedan dio zakaže svi to osjete. Naš kapetan Jan-Pierre tiho i mudro nas je bodrio učeći nas odgovornosti i pružajući nam povjerenje. Na otvorenom moru kada krene bura teme o različitostima nisu problem, shvaćaš da je, bez obzira na religiju ili na nacionalnost, svako od tih ljudi potreban da bi brod plovio, da je zajednički život mnogo više od razlika i da su te razlike samo lijepi povod za razgovor koji širi naše vidike i pomaže nam da bolje shvatimo sebe i druge. Ali da je istinski važno da je pored tebe je čovjek i da ga prihvatiš takvog kakav on jest. 

Za mene je najljepši pokazatelj iskustva koje smo dobili da smo pri upoznavanju svi bili puni entuzijazma za teme o miru i upoznavanje, ali poslije 9 dana na moru, energija koju smo kao posada donijeli u Bari bila je ono što gradi mir. Provedeno vrijeme, dugi razgovori i sitne svakodnevne pobjede su nas povezale da stvorimo tako jaku vezu među nama da cijeli grad natjeramo u ples i smijeh. Mogu slobodno reći da smo postali prijatelji za cijeli život. 

Shvatio sam da je mir više od odsustva rata. To je aktivna odluka da vidiš čovjeka u drugome i da ideš prema njemu, čak i kada vam sve govori drugačije. Shvatiš da imaš pravo biti drugačiji i da drugome moraš dati to isto pravo. Da je za mir potrebna iskrenost i da se pokažemo onakvi kakvi jesmo, jer ako se ne pokažemo cijeli ostavljamo mogućnost razlikama da rastu u predrasude. 

Mir se upravo gradi onda kada najmanje izgleda tako, jer tek u raspravi shvatiš da ti je od razlika mnogo bitnija osoba preko puta tebe. Na moru sam još naučio da brodom ne možeš upravljati sam. Baš kao što se ni mir ne gradi sam od sebe. Potrebno je otvoreno srce, trud, razgovor i povjerenje, razumijevanje, slušanje i prihvaćanje. Tako uvezane čvorove tada ni bura ne može razvezati.