Čekaonica broj dva

Jesmo li već u niskom startu za nove radne, pastoralne, školske, vrtićke, akademske, životne pobjede? Što li su one uopće, zašto su nam važne? Jedna mi je životna zgoda odgovorila na sva ova pitanja, a započela je pitanjem: "Jesi li spremna za nove izazove?" Da je pitao netko drugi, možda bih i rekla da nisam, ali nju nisam mogla odbiti.

Novi izazovi događali su se daleko od mjesta mojih sigurnosti i doveli me u čekaonicu broj dva. Tamo je bilo lijepo i svi su bili sretni, samo ja nisam znala što bih sa sobom. Stisnula sam se od čekanja, a htjela sam iščekivati i srce je bilo u grlu. Ne znam je li i Abrahamu bilo tako kad je krenuo prema obećanoj zemlji, ali sada znam da je vrijedilo izboriti se sa sobom. Pismo nam govori da se Abraham vjerom pozvan zaputio ne znajući kamo ide. Potrebno je dakle surađivati, znati čekati i htjeti vjerovati. Sve se to dogodilo u čekaonici broj dva. Dočekala sam i znala da je Božje, jer sve Njegovo usmjerava na budućnost, uživa u sadašnjosti i vrednuje prošlost. Pismo također spominje zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Svi znamo da ovaj život najčešće nije takav, ali kad proživimo iskustvo putovanja do obećane zemlje, shvatimo da je putovanje jednako dragocjeno kao i sam cilj.

Svim životnim čekaonicama treba umijeće kvalitetnog čekanja te prave radosti i zahvalnosti za dobiveni med i mlijeko. Zato, ako ste se tek umorili od davanja i čekanja ili ako ste stvarno spremni u niskom startu, nek vas tješi spoznaja o tome da prave pobjede uvijek dolaze kroz najveće tunele, ondje gdje se svjetlo ne nazire i gdje su svi odustali. Tamo Bog ima najviše mjesta.