Ciao papa Francesco

U medijskom svijetu važna je aktualna informacija – u trenutku kad se nešto događa. Nekoliko sati, dana ili tjedana kasnije ta ista informacija postaje nevažna, svi je znaju, negdje su je smjestili ili možda zaboravili.  Zato raditi u informativnom programu bilo kojeg medija može biti frustrirajuće – jer ono što pratiš, trud koji uložiš u donošenje informacije i ne ostavlja neki bitan trag već nestaje i zastarijevanjem informacije prestane biti vijest.

No drugačije je kad imaš prigodu raditi na velikim vijestima. A bolest i smrt Pape velika su vijest; mada kao informacija zastarijevaju, ostaju važan trenutak povijesti. I privilegij je novinarskog posla biti u pravo vrijeme na pravome mjestu kako bi se brzo, točno i potpuno izvijestilo. Jer istinska je zvijezda u informativnom programu – vijest.  Ipak, biti u pravo vrijeme na pravome mjestu ne događa se slučajno: za to je potrebno žrtvovati svoje vrijeme, svoja sredstva u ime one znatiželje i nerva koji te vode tamo gdje se stvari događaju, kako bi im svjedočio.

U slučaju praćenja aktivnosti pape Franje, ili bilo kojeg drugog pape, događa se još jedan fenomen: redovno akreditirani novinari u Vatikanu svakog dana prate sve vijesti o Papi, sve što govori i sve što čini, a kad nekog pratiš svaki dan, on postaje član tvoje obitelji.

Tako je papa Franjo, član naše novinarske obitelji, hospitaliziran sredinom veljače, a iz bolnice otpušten 23. ožujka. Tijekom 38 dana hospitalizacije mi, redovno akreditirani novinari pri Tiskovnom uredu Svete Stolice, nismo gasili svoje mobitele, jer je od 0 do 24 u svakom trenutku dana i noći mogla doći neka važna vijest. Osim toga, u više navrata odlazila sam pred bolnicu Gemelli, kako bih za gledatelje HRT-a izvještavala o zdravlju Svetog Oca. Loše dijagnoze, poruke nade, respiratorne krize, empatija za druge bolesnike, jedinstvo u molitvi s cijelom Crkvom – vijesti su se izmjenjivale, a moj je zadatak bio prenijeti ih objektivno. Tako je bilo i 23. ožujka, na dan izlaska iz bolnice – vlakom sam dojurila ujutro iz Firenze kako bih odradila podnevni i večernji dnevnik, nakon kojega sam odjurila natrag u Firenzu, jer tamo me čekalo društvo na koncertu Jovanottija. Propustila sam pola koncerta, ali službeno sam popratila Papin povratak u Vatikan. A on se usred mog izvješća uživo pojavio na balkonu bolnice. Ne postoji honorar koji bi to mogao platiti.

Do Uskrsa pratili smo Papin oporavak i silnu želju da bude među ljudima, unatoč preporukama liječnika, da bismo ga na Uskrs vidjeli na posljednjem Urbi et Orbi. I toga smo dana, mi koji smo radili, teško sažimali informacije i emocije kojima smo svjedočili na Trgu sv. Petra. Papa – nakon dugog izbivanja – dolazi među ljude i pozdravlja malene, svojim gestama pokazuje tu uskrsnu poruku nade, vjere u život, vjere u snagu i važnost susreta s čovjekom.

Sljedećeg jutra, na Uskrsni ponedjeljak, iznenadila nas je štura najava iz Tiskovnog ureda Svete Stolice: „Kroz nekoliko trenutaka počet će izravan videoprijenos iz Svete Marte.“ I onda vijest koju nismo očekivali, vijest o smrti pape Franje. Umjesto emocije, bila je potrebna brza reakcija: javljanje u radijske i televizijske vijesti, doslovno u roku od nekoliko minuta, te odlazak u Tiskovni ured Svete Stolice. U nastavku, tijekom sljedeća dva dana slijedi niz javljanja uživo, u program HRT-a, s najnovijim informacijama. Medijska mašinerija traži brzu i provjerenu informaciju, koncentraciju i određenu hladnoću.

Na kraju došli su drugi kolege i preuzeli sva izvještavanja od srijede nadalje. I odjednom je moj doprinos u toj priči nestao, zapravo ostao u onoj prvoj, ključnoj informaciji. U onoj intimnoj, prvoj riječi, kojom doista kao član obitelji informiraš javnost. Iako te u svemu srežu kratkoća i objektivnost, istodobno imaš izuzetan privilegij: oprostiti se svojim radom od velikog pape Franje.

Ako nas je pontifikat pape Franje oblikovao posljednjih 12 godina, kao studenti teologije oblikovali smo svoje misli uz knjige Josepha Ratzingera, Benedikta XVI. prethodnih desetljeća. Kad je Benedikt umro, prije nešto više od dvije godine, prva sam dala vijest i javila se prva iz Rima uživo. I oprostite ako si privatiziram ovaj povijesni trenutak (zapravo trenutke), ali iz pozicije entuzijastična honorarca ovo doista ne izgleda kao slučajnost već kao jedan mali dar, mali znak povjerenja, onog nebeskog Direktora Programa. Mora mu se priznati da dobro bira svoje suradnike, i milost je biti u tom društvu. Zapravo, u toj obitelji.