Sinodalni hod: Mediteranski teološki susreti
Crkvi je mjesto na strani obespravljenog naroda
U Domu pastoralnih susreta u Lovranu 14. srpnja započeli su 4. Mediteranski teološki susreti o temi „Od dogme do dijaloga: teologija pred suvremenim izazovima”. Zvona vam donose izbor najvažnijih poruka s tog susreta.
Mediteranske teološke susrete otvorio je riječki nadbiskup Mate Uzinić naglasivši važnost dijaloga i teološkog promišljanja u suvremenom kontekstu. Govoreći o ovogodišnjoj temi susreta, nadbiskup je podsjetio na povijesni put od Nicejskog koncila 325. godine, koji je definirao temelje kršćanske dogme, do Drugog vatikanskog koncila, koji je otvorio vrata dijalogu Crkve sa suvremenim svijetom. „Možemo biti dogmatski ispravni, ali stvarno licemjerni. Ovim Susretima želimo promišljati o ulozi teologije koja ne odustaje od istine vjere, ali traži dijalog i razumijevanje u pluralnom svijetu.”
Na ovogodišnjim Susretima, koje organizira Riječka nadbiskupija, sudjelovalo je četrdesetak polaznika iz: BiH, Sjeverne Makedonije, Italije, Slovenije, Njemačke, Srbije i Hrvatske. Kako bi ova škola u svojim teološkim promišljanjima bila dodatno obogaćena i ekumenski i međureligijski otvorena, među predavače su, uz katoličke, uključeni pravoslavni, protestantski i islamski teolozi: Lejla Demiri, profesorica islamske dogmatike i izvršna direktorica Centra za islamsku teologiju Sveučilišta u Tubingenu, Johanna Gustafsson Lundberg, profesorica etike na Centru za teologiju i religijske studije Sveučilišta u Lundu, Marko Medved, teolog i crkveni povjesničar, profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Sergio Massironi, profesor teologije na Università Cattolica del Sacro Cuore u Italiji, i Vladan Perišić, umirovljeni profesor filozofije i patrologije na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu.
Oni su sudjelovali i na javnoj tribini koja je održana 16. srpnja u Velikoj dvorani Nadbiskupskog ordinarijata u Rijeci. O naslovnoj temi, odnosu dogme i dijaloga govorio je prof. Massironi „Dijalog je moguć bez dogme, ali dogma je produkt dijaloga. Objava je dijaloška, kao i Isusovo djelovanje“, rekao je Massironi.
Troje predavača, povjesničar Marko Medved, profesorica etike Johanna Gustafsson Lundberg te Vladan Perišić umirovljeni profesor filozofije, svoja promišljanja o odnosu Crkve i društva kroz povijest s naglaskom na sadašnjost, iznijeli su i u formi intervjua. U nastavku donosimo odabrane misli iz razgovora koji su objavljeni na web stranici www.polis.ba. (fotografije: Polis.ba)
Marko Medved, teolog i crkveni povjesničar, redoviti profesor na Katedri za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta u Rijeci u svom je intervjuu istaknuo kako kršćanstvo nadilazi nacionalnu pripadnost i ujedinjuje sve narode u jedan Božji narod. „Katolikom se postaje krštenjem, a članom nacionalne zajednice rođenjem. Dakle, ne treba miješati nacionalno s vjerskim. To se već toliko puta događalo u prošlosti, da sam se nadao da smo to usvojili i naučili. Crkveni povjesničar pozvan je dekonstruirati mitove, a ne potencirati“, rekao je Medved komentirajući način proslave 1100 godina splitskih crkvenih sabora i krunjenja kralja Tomislava gdje se, kako je rekao, „dogodila sakralizacija nacionalnog“ jer je crkvenost tih događaja, čak i od predstavnika Crkve, u velikoj mjeri stavljena u drugi plan na račun nacionalnog.
Medved je govorio i o 100. obljetnici Riječke biskupije, što iz njezine povijesti možemo naučiti danas? „Moja Riječka biskupija, danas nadbiskupija, nastala je prije 100 godina, što je u povijesnim kategorijama kratko vrijeme. No bez obzira na to, niti u historiografiji, a još manje u javnom spomenu donedavno nisu bile poznate ni elementarne datosti te povijesti. To je razdoblje bilo nepoznato jer je biskupija nastala za vrijeme talijanske uprave između dvaju svjetskih ratova, u vremenu obilježenom talijanskim fašizmom.
Bila je to višenacionalna biskupija s hrvatskim, talijanskim i slovenskim vjernicima i klerom, u koju je Sveta Stolica slala biskupe Talijane. Delikatno pitanje odnosa Crkve i fašizma bio je odveć vrući krumpir za okolnosti komunizma kada je tadašnji režim takva pitanja koristio u razračunavanju s Crkvom što historiografiji nije omogućivalo objektivan pristup. Prema tome su vremenu kako Hrvati tako i Talijani pristupali viktimološki – pamtilo se samo ono što je bilo vezano za epizode u kojima su dotični narodi bili žrtvom (Hrvati i Slovenci za vrijeme Mussolinija, a Talijani zbog egzodusa u prvim godinama komunizma). Trebalo je dakle pokušati procijeniti zasluge i greške u složenom kontekstu društvene i crkvene povijesti. Mogu reći da smo u riječku crkvenu historiografiju i kolektivnu memoriju uključili sva tri naroda koji su se ugradili u našu lokalnu crkvenu povijest jer kršćanstvo nadilazi nacionalnu pripadnost i gradi zajedništvo koje je iznad nacionalnog, ujedinjuje sve narode u jedan Božji narod. Kad je riječ o hrvatsko-talijanskim odnosima, onda bih rekao da se kod nas vrlo često nacionalizam vidi samo kod drugoga, ali ne i kod sebe. Upozorio bih da se iste kriterije kojima se u nas prosuđuju drugi narodi, budemo spremni primijeniti i na neke hrvatske pojave (ili evanđeoskim riječima rečeno: Što gledaš trun u oku brata, a brvna u svome oku ne vidiš?).“
Johanna Gustafsson Lundberg izvanredna profesorica etike na Centru za teologiju i religijske studije u Lundu (Švedska) istaknula je oprez glede napasti da se kršćanstvo ideologizira ili koristi kao politička agenda. Govorila je i o Švedskoj koja je poznata po svojoj socijaldemokratskoj tradiciji i kao država blagostanja koja se ipak suočava s određenom krizom. „Nalazimo se usred duboke transformacije – ne samo u Švedskoj, nego i globalno. Model socijalne države koji se razvio sredinom 20. stoljeća bio je utemeljen na relativno homogenom društvu, s jakim konsenzusom o ulozi države u zaštiti najranjivijih. Danas živimo u pluralnijem, fragmentiranijem društvu, s drugačijim komunikacijskim i političkim okruženjem. Neki elementi starog modela više ne funkcioniraju, ali temeljne vrijednosti, kao socijalna pravda, solidarnost, briga za zajedničko dobro, nisu izgubile na važnosti. Štoviše, možda ih danas trebamo više nego ikada.
Osobno smatram da je obrazovanje bilo ključno u formiranju tog zajedničkog identiteta. Kao dijete sam pohađala javne škole gdje su se susretali učenici iz svih društvenih slojeva i različitih podrijetla. Taj oblik suživota i učenja zajedništva bio je snažan temelj za izgradnju pravednijeg društva. Danas, s rastom privatnih i posebnih škola, svjedočimo sve većoj segmentaciji, ne samo obrazovnoj, nego i društvenoj. Uz to ide i komercijalizacija obrazovanja, gdje je fokus često više na tržištu nego na zajedničkom dobru.
Kršćanstvo, po meni, nije politički program, i ne treba ga pretvarati u ideološku platformu. No, povijesno gledano, socijaldemokratski projekt u Švedskoj nastao je u kontekstu obilježenom luteranskim teološkim nasljeđem. Vrijednosti poput služenja bližnjem, odgovornosti za zajednicu i institucionalne podrške ranjivima, sve to ima teološke korijene, čak i ako ih suvremeni politički akteri više ne imenuju kao takve. Ipak, socijaldemokracija u Švedskoj je bila i sekularni projekt. Često je bila u napetom odnosu s Crkvom. No, to ne znači da se kršćanske smjernice u njoj ne mogu prepoznati, posebno u ideji da društvo treba graditi strukture koje pomažu čovjeku da bude slobodan, ali i podržan.
Mnogi bi rekli da ideja pomaganja bližnjem kroz institucije proizlazi iz kršćanske etike. To je načelo da rado plaćam porez kako bi moj bližnji imao ono što mu treba. Drugi bi, međutim, tvrdili da je to više humanistička tekovina prosvjetiteljstva nego religijska. Ovdje se otvara prostor za različita tumačenja i odgovornost vjernika da političke stavove usklađuje s evanđeoskim duhom, a ne stranačkom logikom.
Kada govorimo o desnim politikama, treba istaknuti da se kršćanstvo ne može svesti na politički program. Moramo biti vrlo oprezni glede napasti da se kršćanstvo ideologizira ili koristi kao politička agenda.“
Gustafsson Lundberg govorila je i o iskustvima otvorenosti prema izbjeglicama i njihove integracije te kako doći do stvaranja pluralnog društva. „Ljudi nisu problem. Problem su sustavi koji ne omogućuju susret, dijalog i međusobno učenje. Pluralna društva ne nastaju bez napora. Ona su prostor pregovora, neslaganja, ali i kreativnosti. Ako se prepustimo logici straha i kontrole, izgubili smo priliku za ono što pluralnost zaista može biti – bogatstvo međusobnog susreta. U tom smislu, ključni su osobni kontakti i konkretna zajednička iskustva. Na razini ideologije, ljudi mogu ostati nepomireni. Na razini života, susreta i zajedničkih priča – otvaraju se nove mogućnosti.
U teološkom smislu, danas imamo i veću potrebu za onim što nazivamo teologijom religija, ne samo kao deskriptivno poznavanje drugih vjera, nego kao dubinsko promišljanje o vlastitim istinama u svjetlu razlika. Takvo promišljanje ne vodi nužno do relativizma, ali traži poštenje, slušanje i svijest o kompleksnosti. Upravo to je prostor gdje teologija može dati doprinos nudeći modele susreta koji poštuju istinu, ali i čovjeka.“
Vladan Perišić, umirovljeni profesor filozofije, teološke epistemologije, ontologije i patrologije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu (Srbija) komentirao je kakvu bi ulogu Pravoslavna Crkva trebala imati u trenucima kada mladi u Srbiji izlaze na ulice u potrazi za istinom, dostojanstvom i pravdom?
Ne bi bilo prvi put u povijesti da je Crkva u službi vladajuće ideologije koja je suprotna evanđelju. No, upravo u tome je uloga slobodnomislećih teologa, da proročki hrabro, ne obazirući se na moguće posljedice, podsjećaju Crkvu da je njezino mjesto ne na strani korumpirane vlasti, nego na strani obespravljenog naroda i njegovog najboljeg i najperspektivnijeg dijela – akademske omladine. Sa kim će Crkva biti i koga će podržati ako ne one, studente ali i građane, koji traže pravedno društvo, poštene izbore, vladavinu prava, odgovornost za učinjeno i propušteno, medije koji informiraju, a ne dezinformiraju u ime kriminalnog kartela koji je zarobio državu i paralizirao društvo.
Ne bih rekao da je taj izbor baš toliko težak da teolog mora podsjećati vrh Crkve što mu je zadatak i čiju stranu treba podržati? I ne pomaže tu nikakva demagogija da Crkva ne bi trebala dijeliti narod nego da su njoj svi isti. Niti joj mogu biti isti lopov i pokradeni, ubica i ubijeni, onaj koji prosvjetljuje i onaj koji zamračuje, istinoljubivi i lažljivi, onaj koji oslobađa i onaj koji porobljuje, dobronamjerni i zlonamjerni itd, itd. Izbor je isuviše lak da bi se Crkva pretvarala da ga ne razumije ili da je iznad njega. U ovako jasnim slučajevima i neutralnost je i te kako svrstavanje. Ovog puta nažalost nedostojno.
Iz rubrike: Sinodalni hod
Mir čovječanstvu
Papa nam govori kao što bi nam govorio kakav psihoterapeut na terapiji: nismo tu da bismo mijenjali druge nego da promijenimo sebe. A mijenjati sebe, mijenjati Crkvu kako bi što vjerodostojnije nasljedovala Krista i svjedočila evanđelje svijetu, cilj je sinodalnosti i sinodalnog hoda.
