Kardinal Nemet o pretjeranoj bliskosti Crkve i političke vlasti – trebamo biti proročka i sinodalna Crkva

Prije no što sam preuzeo službu beogradskog nadbiskupa, od 2008. do 2022. godine bio sam dijecezanski biskup u Zrenjaninu (Nagybecskerek), a potom gotovo dvije godine apostolski upravitelj iste biskupije, obavljajući istodobno i svoje dužnosti beogradskog nadbiskupa. Tijekom svoje službe u Zrenjaninu bio sam u neprekidnom kontaktu s mađarskim crkvenim vodstvom, a djelomično i s državnim institucijama. S potonjima samo djelomično, jer se već otprilike deset godina u Vojvodini 99 posto mađarskih državnih potpora Crkvama moglo dobiti praktično isključivo putem odluka jedne jedine političke stranke.

U takav oblik i takvu konstrukciju nisam smatrao ispravnim ulaziti niti u tome sudjelovati, pa je moja biskupija dugo ostala isključena iz većine financijskih sredstava koja su stizala iz matične domovine. Vlada u Budimpešti, „koja voli svakog pojedinog Mađara”, nikada nije dovela u pitanje taj vojvođanski sustav.

Je li baš sve bilo u redu proteklih 16 godina?

Među sadašnjim crkvenim stajalištima posebno mi se čini neobičnom tvrdnja prema kojoj u posljednjih šesnaest godina zapravo nije bilo ozbiljnih anomalija niti pojava koje bi od Crkve zahtijevale jasno i nedvosmisleno zauzimanje stava, jer se takve stvari događaju i u „najboljim” obiteljima. Kada sada govorim o Crkvi, pritom prvenstveno mislim na odgovorne osobe Katoličke Crkve i općenito kršćanskih Crkava – uključujući i samoga sebe, iako ne služim u matičnoj domovini. I nije riječ o tome da neka mala seoska katolička zajednica traži ispravan odnos s lokalnim općinskim vijećnicima pri rješavanju zajedničkih pitanja sela. To je, prema načelu supsidijarnosti, zadatak koji se treba rješavati na lokalnoj razini. Podosta mi smeta kada više osoba iz crkvenog vodstva govori o posljednjih petnaestak godina kao da u sustavu nisu postojala vrlo konkretna očekivanja duboko ukorijenjena u njemu.

Zato ne razumijem kako oni koji su šesnaest godina živjeli u određenom političko-društvenom poretku i ubrajali se među najveće korisnike toga sustava nisu primijetili da nešto nije funkcioniralo kako bi trebalo, ni unutar ni izvan Crkve. Ne radi se jednostavno o pitanju osobnih dojmova, nego o vjerodostojnosti Crkve. Među crkvenim osobama koje su se oglasile nakon izbora 2026. godine mnogi su naglašavali vrijednosti stabilnosti, reda i suradnje; istodobno je više njih spomenulo i rane koje su nastale u društvu tijekom posljednjih petnaest godina. Govoriti o potlačenosti nije samo teorijsko pitanje, nego pretpostavlja opis stvarnog iskustva proživljenog u društvu.

Jedinstvo ne smije značiti gušenje pluralnosti

Na temelju svojih osobnih saznanja moram reći i ovo: određena očekivanja mogla su se osjetiti i unutar crkvenih krugova. Zbog svoje otvorenosti prema mađarskom sinodalnom procesu i potpore inicijativi Megújul.hu, posljednjih sam se godina morao suočavati s različitim oblicima isključivanja i marginalizacije. A one koji su sa mnom surađivali na određenim projektima pokušavalo se dovesti u nezgodan položaj na diskretan i „otmjen” način; događalo se također da se pojedine osobe željelo ukloniti s njihova radnog mjesta – s različitim ishodima.

Nikada nije bila riječ o upadljivim, da tako kažemo službenim sankcijama, nego o mnogo profinjenijim, ali ipak vrlo stvarnim i učinkovitim mehanizmima: nametanju šutnje, medijskoj izolaciji (primjerice u „službenom” mađarskom katoličkom tisku), nepovjerenju i uskraćivanju financijskih sredstava. U sadašnjoj situaciji takozvane matične domovine i prekograničnih biskupija rasprava o slici Crkve trebala bi biti od presudne važnosti.

Sinodalna zasjedanja 2023. i 2024. godine jasno su pokazala da je Crkva prije svega zajednica krštenika, živo tijelo u kojem je svatko pozvan razvijati darove primljene od Duha, upravo na dobrobit cijele zajednice. Takvo ekleziološko viđenje sa sobom nosi stav prema kojem inicijative nisu uvijek kontrolirane odozgo, a sudjelovanje nižih razina ne samo da je poželjno i podržano, nego nije tek puko tolerirano.

Ovaj fenomen na poseban način dotiče našu biskupsku službu. Čuvanje jedinstva ne može značiti potiskivanje pluralnosti. Biskup nije tek nadzornik, nego jedan od glavnih prepoznavatelja i podupiratelja Duha koji djeluje u zajednici koja mu je povjerena. Ako se ta osjetljiva i poticajna dimenzija biskupske službe stavi u drugi plan, Crkva se lako sužava na puku instituciju, a mi sami gušimo proročki glas Crkve. Tako sama Crkva postaje opresivna.

Stoga ne možemo izbjeći samokritiku. Mi biskupi često jednostavno ne primjećujemo da su se naš pogled na svijet i naš pastoralni horizont suzili, pa tako nismo vidjeli ni trenutke kada smo tijekom posljednjih desetljeća trebali progovoriti. Da smo to učinili, možda danas ni društveno ne bismo bili u ovakvoj situaciji.

Lokalni politički i kulturni kontekst može na nas utjecati do te mjere da više ne predstavljamo puninu katoličke univerzalnosti, nego samo onaj njezin dio koji je prema nama još ugodan, isključujući pritom one koji bi nam mogli pomoći tako da nam postave ogledalo pred lice. To dugoročno slabi katolicitet i proročko poslanje Crkve. Ponekad imam dojam da su naše mjesne Crkve toliko udaljene od već godinama pulsirajuće dinamike opće Crkve i njezina traženja sinodalnog puta da je to teško izraziti riječima, a sve to dok su se veoma približile politici.

Govoriti ili šutjeti?

S tog gledišta pitanje šutnje zaslužuje posebnu pozornost. „Umijeće negovorenja” ponekad doista može biti mudro i potrebno. Ali ako šutnja postane sustavna i ako se tijekom šesnaest godina ne izgovori nijedna značajna riječ o društvenim nepravdama, o barbarizaciji javnog govora, o institucionalizaciji govora mržnje, o širenju korupcije, o sustavnoj stigmatizaciji ljudi, njihovom isključivanju i poticanju mržnje protiv njih, tada to više nije vrlina, nego težak propust. Zadaća pastira nije samo čuvati stado, nego i prepoznati te imenovati opasnosti, jer je naša dužnost naviještati Evanđelje malenih – u zgodno i nezgodno vrijeme.

Vidim da dio crkvenih izjava nakon izbora nastoji relativizirati prošlost, a ne kritički se s njom suočiti. Istodobno postoje i glasovi – svećenika, redovnika i vjernika laika – koji iskreno govore o opasnostima pretjerane bliskosti između Crkve i političke vlasti. Ti su glasovi znakovi nade i pokazuju da unutar mađarske Crkve živi želja za obnovom te da i crkvena obnova ima vlastiti kapital, svoj kairos, koji bi trebalo iskoristiti.

Postoje temeljne kršćanske, katoličke vrijednosti koje se ne mogu relativizirati ni iz političkih ni iz kulturnih razloga. Učiteljstvo Crkve – osobito nauk pape Franje – jasno pokazuje velike kriterije našega vremena, kao što su zauzimanje za društvenu pravednost, dosljedno djelovanje protiv korupcije, evanđeoski odnos prema migrantima i izbjeglicama te zaštita stvorenoga svijeta. To nisu opcionalne teme, nego obvezujuće, jer proizlaze iz Evanđelja. I želim da se u budućnosti mnogo više bavimo Papinim naukom nego ambicijama naših političara, jer samo tako možemo doista vršiti svoju društvenu ulogu.

Nauk pape Lava XIV. dodatno učvršćuje tu društvenu zauzetost kada naglašava proročko poslanje Crkve. Crkva se ne može ograničiti samo na to da bude čimbenik stabilnosti društvenog poretka. Njezina je zadaća i prepoznati trenutke kada treba postaviti kritičko ogledalo i prosuđivati stvarnost u svjetlu evanđelja – čak i kada je to neugodno. Situacija nakon izbora u Mađarskoj 2026. godine može biti ne samo politička prekretnica nego i trenutak milosti za crkvenu obnovu, za obraćenje. To je prilika da ponovno promislimo svoju ulogu, pronađemo onaj sinodalni put koji je u općoj Crkvi prisutan već godinama i ojačamo svoj proročki glas.

Za to je potrebna hrabrost: hrabrost za samokritiku, za izricanje istine, kao i za usmjerenost ne prema političkoj vlasti, nego prema Kristu. Treba započeti ispitom savjesti, svatko u vlastito ime. Zato tražim oproštenje za svoju šutnju u trenucima kada su naši bližnji doživljavali isključenost i mržnju.

Na čemu biti zahvalni?

Važno je reći i to da se tijekom posljednjih šesnaest godina dogodilo mnogo dobrih stvari. I u odnosu između države i Crkava donesene su brojne inicijative i odluke za koje moramo biti iskreno zahvalni uzastopnim mađarskim vladama: potpora školama, socijalnim i karitativnim službama, jačanje vjerske slobode i ustavnoga položaja Crkava. To su stvari koje se danas u svijetu ne podrazumijevaju posvuda.

Posebno bi poglavlje zaslužilo pitanje obnove crkava i crkvenih ustanova. Mnogi znaju da sam po tom pitanju kritičan. Ovdje mislim na mudru odredbu Santo Stefano prema kojoj treba postojati „jedna crkva na svakih deset sela”. Iza te odluke prvoga ugarskog kralja nije stajala romantična ideja, nego vrlo realistična i društveno promišljena crkvena vizija. Deset sela neka izgradi jednu crkvu, neka je opskrbi potrebnim dobrima i osobljem, dok se za svećenika i knjige brine biskup. Ta je odredba već tada izražavala da crkvi pripadaju živa liturgijska zajednica, održiva gospodarska osnova i stabilna pastoralna prisutnost te da ona nije samo zgrada. Danas na mnogim mjestima vidimo upravo obrnuto stanje. Nije deset sela ono koje uzdržava jednu crkvu, nego jedan svećenik pokušava brinuti o deset, a možda i dvadeset osam sela i isto toliko crkava. Rješenje možemo tražiti upravo u duhu svetoga Stjepana: da i mi prepoznamo ozbiljnost povijesnih procesa (pad nataliteta, iseljavanje, sekularizaciju, nedostatak svećenika) te da se crkvene strukture danas ne prilagođavaju dovoljno brzo novoj stvarnosti.

Budući da se broj svećenika vidljivo smanjuje, u više je biskupija već započelo ili upravo započinje spajanje župa, odnosno „olakšavanje” župne mreže. I u Mađarskoj i izvan njezinih granica postoji iskustvo da država pruža znatnu potporu obnovi crkava. To je istodobno velika prilika i ozbiljna opasnost. Lako se može dogoditi da odlučujući kriterij postane činjenica da „sada ima novca za krov”, dok pitanje hoće li dugoročno postojati zajednica i svećenik pada u drugi plan. Zato bi bilo važno da se u svakoj biskupiji jasno kaže kako se materijalna sredstva mogu odgovorno koristiti samo ako su u skladu s pastoralnom strategijom, koja uvijek nastaje iz susreta evanđelja i životne stvarnosti. Nisu sve obnove crkava jednako hitne – čak i ako je baš ta zgrada „prikladna za financiranje” i ako svećenik ili možda njegov nadređeni raspolažu dobrim vezama.

Pitanje obnove crkava stoga se nužno sudara s već spomenutim dubljim problemom slike Crkve. Nova situacija 21. stoljeća prije svega ne zahtijeva strukturni odgovor, da tako kažemo uklesan u zidove, nego pastoralno i duhovno obraćenje, koje potom naravno vodi i organizacijskoj obnovi. Moramo se otvoriti onoj unutarnjoj slobodi prema kojoj stvari mogu biti i drukčije od onoga kako smo ih dosad zamišljali.

U tom procesu mogao bi biti od velike pomoći završni dokument XVI. redovite opće skupštine Sinode biskupa. Tekst upravo kroz prizmu obraćenja razmatra zadaću i poziv svakog krštenika u izgradnji Crkve, uvijek imajući na umu konkretni lokalni kontekst, ozbiljno shvaćajući „znakove vremena” i vodeći računa o drastičnom smanjenju pojedinih mjesnih Crkava, demografskim izazovima, iseljavanju, urbanizaciji i mnogim drugim čimbenicima. Istodobno snažno naglašava transparentnost procesa odlučivanja, uključujući svećenike, redovnike, pastoralna vijeća i laičke stručnjake u proces zajedničkog traženja puta. Samo će tako i vjernici razumjeti zašto se obnavlja jedna crkva, a ne druga. Razumjet će, jer odluka neće biti donesena iznad njihovih glava.

Bez političkih pretenzija

Uvjeren sam da je u budućnosti još više potreban politički i društveni ozračaj, kao i pravni poredak, u kojem država i Crkve surađuju u službi općega dobra, uz međusobno poštovanje i unutar transparentnih okvira. Potreban je model koji uzima u obzir kršćanske korijene Mađarske i nezamjenjivu ulogu Crkava u obrazovanju, potpori obiteljima, socijalnim i zdravstvenim službama, njegovanju različitih nijansi kulture i nacionalnog identiteta, a koji istodobno jasno čuva sekularni karakter države i unutarnju autonomiju Crkava.

To znači da država poštuje učiteljsku i pastoralnu misiju Crkava, da ih ne želi koristiti u stranačke svrhe, a da Crkva sa svoje strane ne teži političkoj moći, nego s proročkom slobodom, kao savjest društva, intervenira u javnom životu — čineći to, primjerice u slučaju Katoličke Crkve, u većem skladu sa Svetim Ocem. U takvom modelu državna potpora ne znači povlastice, nego zajedničko nošenje zadaća od javnog interesa, i to na temelju jasnih i provjerljivih sporazuma, tako da Crkve ne postanu materijalno ili politički ovisne ni o jednoj vladi.

Nadam se da će se u Mađarskoj i u prekograničnim biskupijama u nadolazećem razdoblju oblikovati takvo ozračje povjerenja i dijaloga između države i Crkava, u kojem će obje strane svjesno izbjegavati međusobnu ovisnost, država neće od Crkava očekivati političku lojalnost kao „protuuslugu”, a Crkve neće od trenutačne vlasti očekivati ostvarenje vlastitoga poslanja, nego će slobodno, u svjetlu Evanđelja, služiti ljudima, jer su to vidjele i u Isusu Kristu. Samo tako odnos države i Crkve u Mađarskoj može postati istinsko partnerstvo, u službi mira društva, jačanja obitelji, zaštite najpotrebnijih i isključenih, a da pritom nijedna strana ne bude podređena ili ovisna o drugoj.

Na kraju bih se želio ponovno osvrnuti na završni dokument Sinode biskupa 2021.–2024. Taj tekst ne poziva samo na obraćenje, nego preporučuje našim dušama da se članovi Crkava i mjesnih zajednica međusobno slušaju, budu otvoreni Duhu Svetomu i zajedno rade za budućnost Crkava, cijele velike ljudske obitelji i našega zajedničkog doma, stvorenoga svijeta. Uvjeren sam da je mađarska crkvena stvarnost, rastrgana i podijeljena u mnogo smjerova, sposobna započeti autentičan sinodalni dijalog unutar sebe, ali i prema van, sa društvom u kojem živi. To će, međutim, uspjeti samo ako mi biskupi ne budemo pokušavali sve riješiti sami, nego uključimo svećenike, redovnike, žene i muškarce te mlade. Jednom riječju: cijeli Božji narod.