Došli smo pomiriti se s prošlošću i pokupiti raspršene dijelove naše Crkve

Povijesni kontekst nastanka, kao i odlazak talijanskog klera nakon Drugog svjetskog rata, bio je poticaj da se na putu prema Rimu susretne s predstavnicima talijanskog klera i redovništva podrijetlom iz Rijeke. Zbog činjenice da je treći riječki biskup Ugo Camozzo postao 1948. nadbiskupom Pise, gdje je s 26 svećenika, bogoslova i sjemeništaraca našao utočište, riječki su hodočasnici 6. listopada posjetili tu mjesnu Crkvu. Nadbiskup Pise Saverio Canistrà, u govoru dobrodošlice u nadbiskupskom ordinarijatu, objasnio je hodočasnicima da je veliki katedralni kompleks u Pisi star devet stotina godina nastao kao plod razdoblja najvećeg kulturnog procvata za Pisu, vremena u kojemu je kao pomorska republika, grad tada bio otvoren svijetu, sa stalnim kontaktima s Mediteranom i Istokom. U bogatstvu katedrale i krstionice nalaze se elementi koji potječu iz različitih dijelova Mediterana: „Povezuje nas ovo Sredozemno more, pa je ono što ćete razgledati znak jedne mnogo šire stvarnosti i povijesti. Kada postoje dijalog, otvorenost i razmjena, nastaju izvanredna djela. Ako se zatvorimo u sebe, na kraju i sami postajemo osiromašenima. To je poruka o kojoj vrijedi razmišljati – poruka dijaloga i susreta među narodima.” 

Nadbiskup Canistrà izrazio je uvjerenje da je dolazak talijanskog klera iz Rijeke nakon Drugog svjetskog rata, predvođenog biskupom Ugom Camozzom, koji je nadbiskupijom u Pisi upravljao od 1948. do 1970., kada je umirovljen, bio ne samo važan u kvantiteti već i u kvaliteti. To je objasnio ukazavši na činjenicu da je Camozzo nakon samo nekoliko mjeseci već započeo pastoralnu vizitaciju nadbiskupije i svojim je radom omogućio pripravu tamošnje Crkve na koncilsku obnovu koja će uslijediti. Iz današnje perspektive napora za izgradnjom sinodalne Crkve, nastavio je Camozzov nasljednik na katedri u Pisi, važna je činjenica da je on organizirao Biskupijsku sinodu. Potom je Canistrà pozvao devedesetjednogodišnjeg svećenika Severina Dianicha, rođenog u Rijeci, jedinoga živućeg svećenika iz kruga onih koji su tada napustili Rijeku, da se obrati nazočnima. 

Ne skrivajući emocije, Dianich, inače jedan od najutjecajnijih talijanskih katoličkih teologa na području ekleziologije, zahvalio je onima koji su omogućili ovaj susret. „Naravno, mnogo se toga promijenilo od toga vremena, među ostalim i to da ja, Riječanin, sada trebam prevoditelja kako bih razgovarao s Riječanima.” Objasnio je da se iza svega toga krije proživljena drama ljudi koji su izbjegli iz Rijeke ponajprije zbog nepravednosti tadašnjega komunističkog režima jer, s obzirom na to da je grad tijekom povijesti mijenjao svoju državnu pripadnost, Riječani ne bi bili otišli samo zbog toga što je jurisdikciju nad gradom tada preuzela Jugoslavija. Istaknuo je kako je Rijeka oduvijek bila otvorena, multikulturna i multireligijska sredina te je uvjeren kako tu bogatu baštinu čuva i današnje hrvatsko stanovništvo Rijeke. Dogodio se tada sukob između dvaju nacionalizama, onog hrvatskog i onog talijanskog. „Zahvalimo Bogu što je to razdoblje iza nas i molimo ga da zauvijek tako i ostane. Neka nitko ne osjeti nostalgiju za tim vremenom. Pomislimo samo na to da su nam nacionalizmi donijeli dva svjetska rata. A ovaj naš susret upravo je suprotnost tome – razlog za veliku radost.“ 

Zahvalivši nadbiskupu Uziniću zbog susreta, Dianich se prisjetio dolaska u Pisu: „Kad sam imao petnaest godina, kao izbjeglica ovdje u gimnaziji u Pisi, osjećao sam određenu nelagodu pred veličinom toskanske kulture. Ovdje su rođeni Galileo, Dante Alighieri i veliki srednjovjekovni umjetnici, a to nas je sve pomalo zastrašivalo, iako smo kao Talijani i sami bili dio iste kulture. No Rijeka je imala što ponuditi Pisi – i to ne malo. Donijeli smo kulturnu otvorenost prema svijetu. Toskana, naravno, ima iznimno bogatu kulturnu povijest, ali nema granica. To nešto znači. Mi dolazimo iz pograničnog područja gdje su granice, iako su donosile sukobe, značile i bogatstvo razmjene.” Kada je fašizam poticao useljavanje stanovnika iz južne Italije u Rijeku, a u nekim godinama bilo ih je mnogo, Riječani bi odgovarali: „Što nas oni imaju poučiti u ovome gradu u kojem najnepismeniji stanovnik govori barem četiri jezika.“ Dianich je zaključio svoje obraćanje izrazivši nadu da će današnji Riječani „vrednovati bogatu baštinu riječke tradicije i kulture koja je ne samo milost Božja već i dar koji valja posredovati ostatku Hrvatske i cijelome svijetu.” 

Riječki nadbiskup Mate Uzinić zahvalio je domaćinima na gostoprimstvu i izrazio zadovoljstvo za susret s nadbiskupom Canistrom, nasljednikom riječkog biskupa Camozza, i profesorom Dianichem te objasnio razlog dolaska riječkih hodočasnika u Pisu. „Divimo se ljepoti spomenika i kulturi, ali osnovni motiv zbog kojeg smo došli zapravo je da pokušamo pokupiti raspršene dijelove naše povijesti, da povijest koja je, kao što je don Severino rekao i prepričao svoje iskustvo, imala teška razdoblja, pokušamo pomiriti.” Nadbiskup je izrazio žaljenje zbog odlaska talijanskih svećenika i bogoslova iz Rijeke: „Svakako jedna od velikih rana na tijelu naše Crkve bio je odlazak velikog broja vjernika naše biskupije talijanske nacionalnosti.  Ono što je za vas bilo obogaćenje dolaskom svećenika i bogoslova u Pisu, za nas je bilo veliko osiromašenje. Ono što se vama prekinulo odlaskom – koji nije bio samo zbog nacionalnih razloga nego i zbog različitih sukoba među totalitarizmima koji su obilježili našu povijest kao i povijest mnogih drugih – nama se na neki način nastavilo i obilježilo je i sljedeće razdoblje naše povijesti.” 

Nadbiskup Uzinić izrazio je i nadu u potrebu pomirenja i istaknuo osjećaj zahvalnosti prema onima koji su gradili riječku Crkvu u prošlosti, ali su u određenim tragičnim povijesnim trenutcima otišli: „Ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo se pokušati pomiriti, možemo se pokušati pomiriti sa sobom. Gledati sa zahvalnošću na mnoge ljude koji su se ugradili u našu prošlost, koji su gradili našu Crkvu i neki od njih u jednom su trenutku tu Crkvu morali napustiti. To je tužno, ali ponijeli su je u srcu, odnijeli su je negdje drugdje i obogatili su nekoga drugog, poput Pise. Zato smo došli pomiriti se, ali i pokupiti te dobre plodove posijane zbog jednog tragičnog razdoblja.” Povukao je i paralelu s vremenima prve Crkve, koja se širila tijekom progona, i izrazio zadovoljstvo da je mjesnoj Crkvi u Pisi dolazak svećenika iz naših krajeva označio pomak u životu i djelovanju Crkve, u skladu s onim što su rekli domaćini. Susret u ordinarijatu okončan je pjevanjem marijanske pjesme, nakon čega je uslijedila misa u katedrali i molitva na grobu Uga Camozza (1892. – 1977.), riječkog biskupa od 1938. do 1947. i nadbiskupa u Pisi od 1948. do 1970. (Vidi poveznicu na vijest o misi: https://www.ri-nadbiskupija.hr/2025/u-svim-zivotnim-situacijama -imamo-zadacu-pokazati-prisutnost-bozje-ljubavi/.)

U utorak 7. listopada u katedrali u Arezzu riječki su se hodočasnici susreli s dvije članice talijanskog ogranka Družbe sestara Presvetog Srca Isusova iz Rijeke, poglavaricom s. Elenom Agosto i s. Graziom (vidi poveznicu https://www.ri-nadbiskupija.hr/2025/drugi-dan-hodocasca-poruka-pomirenja-i-zive-karizme-u-arezzu/.)

Nakon Drugog svjetskog rata i odlaska talijanskog klera i redovništva talijanske sestre našle su utočište u Toskani, na području biskupije Arezzo, gdje su otvorile kuće u kojima su nastavile s ostvarenjem karizme Majke utemeljiteljice. S poviješću katedrale u Arezzu hodočasnike je upoznao kanonik i crkveni povjesničar Fabrizio Vantini, koji je 2022. u Rijeci sudjelovao i na znanstvenom skupu prigodom 100. godišnjice preminuća Marije Krucifikse Kozulić.  

Nadbiskup Mate Uzinić zahvalio je Vantiniju na opsežnu opisu povijesti katedrale u Arezzu, a stoljetna neprijateljstva između Firence i Arezza bila su mu poticaj da to primijeni i na našu povijest: „Važno je da ste danas vi pomireni. I mi smo zato ovdje. Ja bih upotrijebio sliku obitelji: mi Crkva u Rijeci jesmo Crkva poput jedne obitelji koja je zbog određenih povijesnih okolnosti izgubila neke svoje članove. Nije krivnja na nama, ali okolnosti su bile takve da više nismo ostali povezani. I jedna od zajednica koja je otišla jest i dio Družbe Presvetog Srca Isusova.” Nadbiskup je izrazio zadovoljstvo da su se odnosi dodatno popravili u radu na procesu beatifikaciji Majke utemeljiteljice, a sada je obljetnica 100 godina biskupije u Rijeci još jedan korak koji pomaže u približavanju svojim članovima. 

„Ne možemo promijeniti što je bilo, ali možemo reći da jesmo braća i sestre. Možemo se pomiriti sa svojom prošlosti. Zato mi je izuzetno drago da ste vi sestre ovdje s nama.” Nadbiskup je izrazio nadu iako obje grane te riječke redovničke zajednice, ona hrvatska i talijanska pokazuju znakove starosti, „što ne znači da može i smije ostarjeti karizma majke Kozulić u Riječkoj nadbiskupiji” jer „ta karizma mora biti živa u svima nama, članovima naše nadbiskupije”. Drugim riječima, ta karizma znači da „moramo biti živa Crkva prignuta nad braću i sestre, posebno u služenju onima koji su u potrebi”. Nadbiskup je snažnim riječima istaknuo da „želimo biti Crkva koja je pomirena, koja je živa i koja služi, zahvaljujući i karizmi majke Marije Krucifikse Kozulić”. Nadbiskup je na kraju zahvalio sestrama što su tu karizmu donijele i u ove krajeve i zamolio ih je da se obrate hodočasnicima. 

S. Elena Agosto, poglavarica talijanske grane ove redovničke zajednice utemeljene u Rijeci, zahvalila je na pozivu i na nadbiskupovim riječima. „Ovo je duh u kojem živimo: ne možemo biti podijeljeni ako smo kršćani. Ono što je politika razdvojila, Krist ujedinjuje. Živimo u bratstvu, u Kristovu duhu i, rado to kažem, u Presvetom Srcu Isusovu te u duhu majke Krucifikse.” Sestra Elena upitala se tko su sestre i što one rade, objasnivši da žele sve više biti u Srcu Isusovu. „Bez obzira na dob zajednice”, istaknula je, „lijepo je uvijek iznova otkrivati dar koji nam je Gospodin dao – bilo u pozivu, bilo u duhovnosti majke Kozulić.” „Dok gledam vas,” rekla je, „vidim onu povijest u kojoj je Majka utemeljiteljica započela i živjela svoju svetost.” Objasnivši karizmu i život Marije Krucifikse, istaknula je kako njezine životne okolnosti nisu bile lagane, ali pridonijele su njezinu oblikovanju kao kršćanke i kćeri Božje. „I premda nije imala ništa, darovala je samu sebe, s posebnom pažnjom prema siromašnima, odnosno siromašnim djevojkama. Bila je bogata vjerom i sposobnošću da ljubi. Nije se bojala života. Nosila je na sebi siromaštvo drugih, pružajući odgovor života i gostoprimstvo koje dolazi iz srca.” 

S. Elena obratila se hodočasnicima rekavši da na Pomeriju u Rijeci mogu vidjeti ono što je učinila majka Krucifiksa, a to je vrlo aktualna i lijepa poruka za današnje Riječane i za sve druge. Na pitanje koja je naša zadaća, odgovorila je: „Uvijek čuvati i prenositi ovu poruku Majke. Ono što smo primili, darujmo drugima – to nas je učila Majka. Možemo shvatiti da je Majka živa – ona nam pokazuje ljubav koju Bog ima prema svakome od nas.” Zaključila je zaželjevši hodočasnicima sretan hodočasnički put. Susret je okončan snažnim aplauzom i pokojom suzom, uz zajedničko fotografiranje.