Kolumna
Godišnji odmor kao slutnja eshatona
Kao bića nade, svojski se trudimo zamišljati godišnji odmor kao obećanu oazu bez obveza. No čim godišnji počne otkucavati – već smo u panici jer teče nepovratno prema novom radnom ritmu.
Ljetni praznici su na horizontu. Oaza slobode sprema se osloboditi iz okova radnog ritma. Bijeg iz kolotečine i navika. Veličamo i radujemo se toj kratkoj vremenskoj protežnosti. Neki je pisac tvrdio kako svaki čovjek zamišlja idealno mjesto gdje će biti pokopan. Čini se da je tomu tako i s idealiziranjem vlastita slobodnog vremena. Odavno smo već nekad i negdje razvili idealni film godišnjeg odmora: u kojem društvu, s kojim stvarima i na kojoj lokaciji. Kao da je riječ o nekom svetom vremenu. Uživamo profani eshaton pod hladom borova i točimo gemišt kao eliksir vječnosti. Nedodirljivi i nedostupni običnim smrtnicima.
Slobodno vrijeme. Slobodno od čega? Radnih navika? Fizički nismo na poslu, ali glava je posebna priča. Među narodom se zna čuti kako je potrebno 14 dana za glavu „osloboditi“. Istina ili ne, za mnoge je to ipak malo previše od dostupna im vremena. I opet, poruka ili e-pismo i mi smo već na poslu. Zvuk obavijesti i već smo u uredu. Fizički s bližnjima, a glava je opet pobjegla. Uvijek dostupni, a nikad u mjestu.
Ne postoji apsolutna sloboda jer smo konačna bića. Ne postoji ni apsolutno slobodno vrijeme od radnog vremena. Kao bića nade, svojski se trudimo zamišljati godišnji odmor kao obećanu oazu bez obveza. No čim godišnji počne otkucavati – već smo u panici jer teče nepovratno prema novom radnom ritmu. Dvije nas sjene pokriju – jedna od borova, a druga od brige jer je skoro kraj. Ipak, prevarimo se uspješno i ponašamo se onako kako se ponaša na odmoru. Punimo baterije. Vidamo rane. Odmaramo dušu. Za što točno? Za novo pražnjenje, za nove poslove. Znamo da se na neki način varamo, ali ustrajavamo – ta to je ono što imamo.
Ne postoji apsolutna sloboda. Ne postoji apsolutno slobodno vrijeme. Uvijek su određena ograničenja jer smo u konačnici ograničena bića. Od manjka sredstava, bolesti, poziva s posla, posla po kući, gužvi u prometu i sto drugih nezgodnih stvari koje se eto baš u vrijeme godišnjeg odluče ukazati.
No, ipak, određene mrvice odmora koje padaju sa stola konačnog vremena, hrane nadu vjernika. Nadu u ono iza vremena. Nadu u eshaton. Godišnji odmor slutnja je eshatona – božanske oaze bez radnih obveza, gdje nas više ne sustižu poruke i e-pisma. Godišnji odmor kao slutnja istinskog i konačnog odmora ovog našeg tijela i duha u okrilju Milosti.
Biti svjestan i prihvatiti konačnost godišnjih odmora, toplih ljeta, rada, kao i vlastita života..., oslobađa nas zabluda. Godišnji odmor nije sveto vrijeme. No, u određenim trenutcima tog kratkog predaha, možda uspijemo uhvatiti odsjaj vječnog eshatona u glasovima bližnjih, u hladu borova, u šumu valova.
Iz rubrike: Kolumna
Zašto Bog dopušta ratove i patnje?
Dok smo obasjani zrakama Milosrđa, valja nam se svim silama truditi da se međusobno ne uništimo. Put ovozemaljskog čovječanstva nije nužno priča sa sretnim krajem.
