Kolumna: Piše: Mario Gerić
Jubilejski oprost kao znak nade
Na spomen jubilejskog potpunog oprosta pitamo se je li onda oprost koji na sakramentalni način primamo potpun ili ga je potrebno uvijek nadopunjavati u ovakvim prilikama.
Otvarajući Jubilarnu 2025. godinu „Hodočasnici nade“ za Riječku nadbiskupiju nadbiskup Mate Uzinić uputio je i prigodni proglas otvorenja u kojemu se između ostalog navode i tzv. „jubilarna mjesta“ odnosno crkve i svetišta u kojima je tijekom ove svete godine moguće trajno primiti jubilarni, potpuni oprost koji se može namijeniti za sebe osobno, ali i za sve pokojne. U Riječkoj nadbiskupiji ta jubilarna mjesta, odnosno crkve jubilarnog oprosta jesu Katedrala sv. Vida, Svetište Majke Božje Trsatske – Majke milosti te Svetište Majke Božje Karmelske na Svetoj gori u župi Gerovo – Gorski kotar.
Često nam i sam spomen jubilarnog, potpunog oprosta postavlja mnoga pitanja i stavlja nas u nedoumicu u svezi razlike između uobičajenog oprosta grijeha koji primamo u svakom slavlju sakramenta pomirenja i ovog „potpunog oprosta“ vezanog uz proslave redovnih ili izvanrednih Jubileja. Pitamo se je li onda oprost koji na sakramentalni način primamo potpun ili ga je potrebno uvijek nadopunjavati u ovakvim prilikama.
Djela ljubavi prema dugome su znak koji čovjeku današnjice može biti sjeme istinske nade.
U svojoj Buli proglašenja Jubileja „Spes non confundit“ (Nada ne razočarava) papa Franjo o jubilarnom oprostu govori kao o posebnom Božjem daru koji nam daje na konkretan način iskusiti koliko je neizmjerno veliko njegovo milosrđe u odnosu na naš grijeh (usp. SNC 23). Papa ovdje osobito smjera na svojevrsnu preobrazbu ovoga milosnog znaka oprosta, koji duboko označava ovu Svetu godinu, u znak nade za naše vrijeme i opterećenog i beznadnog čovjeka današnjice tj. da budu „simbol koji ih potiče da gledaju u budućnost s nadom i obnovljenim opredjeljenjem za život“ (usp. SNC 10).
Zbog toga, pored uobičajenih, nazovimo ih liturgijskim i molitvenim uvjetima predviđenim za postizanje jubilejskih oprosta Crkva snažno potiče i uvjerava sve vjernike kako je isti moguće zadobiti i kroz druga djela, osobito djela dobročinstava i kršćanske ljubavi usmjerenih prema najpotrebitijima. Ta su djela ljubavi prema dugome zapravo spomenuti znak koji čovjeku današnjice može biti sjeme istinske nade.
Iako mnogim kršćanima današnjice ovaj govor i poticaj na življenje godine Jubileja kroz oproste možda može zvučati nepopularno ili čak retrogradno, ukoliko na ispravan način shvatimo što je sadržaj onoga na što nas Crkva kroz oproste poziva onda možemo priznati kako oni uopće nisu neki zastarjeli mehanizam ili neosobni automatizam. Oprosti nisu nešto zasebno u kršćanskom životu. Dapače, oni su sam kršćanski život ukoliko je ovaj duboko označen trajnim pozivom na obraćenje kojemu su ovi zapravo izričaj i vrhunac jer nam govore i daju nam iskusiti da nas Gospodin na ovom putu obraćenja prati svojim neizmjernim milosrđem.
Iz rubrike: Kolumna
Zašto Bog dopušta ratove i patnje?
Dok smo obasjani zrakama Milosrđa, valja nam se svim silama truditi da se međusobno ne uništimo. Put ovozemaljskog čovječanstva nije nužno priča sa sretnim krajem.
