Humanistička obnova, kao put promicanja mira, od osobite je važnosti na Mediteranu

Okolnosti svijeta danas dr. Djebbi opisuje na sljedeći način: "Ova epohalna promjena očituje se u porastu ratova visokog intenziteta koji pogađaju cjelokupno civilno stanovništvo; u urušavanju multilateralizma i međunarodnog humanitarnog prava; u sustavnom provođenju protumigrantskih politika; u konvergenciji militarizma, kapitalizma i umjetne inteligencije; te u ubrzanju uništavanja okoliša. Ljudski život, ljudska prava i njihova univerzalnost prestali su biti temeljne vrijednosti međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugoga svjetskog rata." U perspektivi holističkog (cjelovitog) pristupa miru i trajnosti, dr. Djebbi daje naglasak na misao Johana Galtunga, sociologa i osnivača mirovnih studija. Ideja trajnog mira nije odusutstvo fizičkog sukoba ili odbacivanje svakog strukturnog nasilja i asimetrije moći i isključenosti. "To je mir koji proizlazi iz održivog modela društva (na nacionalnoj i međunarodnoj razini), koji promiče suradnju, integraciju, socijalnu pravdu i ljudska prava i  sukobe rješava nenasilnim sredstvima." Za nužnost izgradnje mira dr. Djebbi kaže da "vrijedi na globalnoj razini, ali još više za mediteranski prostor, u kojem su koncentrirani brojni otvoreni i latentni sukobi ".

"I u kršćanskom i u muslimanskom kontekstu, premda u različitim povijesnim razdobljima, humanizam je povezan s (ponovnim) otkrivanjem antičke rimske i grčke filozofije, uključene u kulturni i religijski monoteistički okvir."  Cjelovit pristup humanizmu, dr. Djebbi pojašnjava ovako: "Prvo i najvažnije obilježje jest ljubav prema čovječanstvu i očuvanje ljudskog dostojanstva u univerzalnoj perspektivi. Drugo je važnost koja se pridaje potrazi za znanjem, osobito u vezi s naravi ljudskog bića i položajem čovječanstva u kozmosu. Treće je važnost razuma i kritičkog mišljenja." Humanizam je bitno ukorijenjen u kršćanski i islamski kontekst na sljedeći način: "Zapadne hegemonijske naracije tijekom povijesti, osobito od novoga vijeka nadalje, tvrdile su da postoji nepremostiva nespojivost između islama i razuma, a samim time i između islama i humanizma, što je pitanje koje je detaljno razradio Edward Said. Istraživanja humanizma i danas su pretežno usmjerena na njegovo europsko značenje i europsko iskustvo. Iz suvremene muslimanske ili „orijentalne” perspektive, humanizam se promatra ili kao isključivo zapadna filozofija, udaljena od božanske dimenzije te kriva za materijalizam i ateizam." Ti su pogledi, kako navodi, previše "etnocentrični, i podređeni ideološkim svjetonazorima".

Umjesto toga, Djebbi ukazuje na to da je oblikovanje i širenje humanizma velikim dijelom rezultat stoljetnih kretanja ideja, ljudi, tekstova i inovacija preko Mediterana i oko njega. Humanizam u islamu pojavljuje se u tumačenjima Kur'ana i hadisa od 8. do 12. stoljeća, u povezanosti s carskim (abasidskim) dvorovima i sufijskim tradicijama."Na ideju humanizma u islamu utjecala su i razna filozofska intelektualna strujanja koja su započela odvajanjem prava (fiqh) i uleme, teologa i pravnika u svojstvu čuvara predaje. Naglasak je na etici znanja, umjesto uređenja društva, čime teolozi i znanstvenici nisu iz vida izgubili značenje Božje jednosti (tevhida)." Oslobađanje spoznajne djelatnosti, je dovelo do "iznimnoga procvata znanosti i međusobne razmjene znanja u carstvu koje se u vrlo kratkom vremenu silno proširilo. To geografsko širenje uključilo je velik broj naroda, religija, kultura, jezika i svjetonazora, kao i različite tehnike, znanja i inovacije." Utjecaj grčke filozofije i Aristotela na islamsku misao je zamjetan u tumačenju Božje riječi. Isprepeletnost grčke i arapske misli dovela je do obogaćenja arapskog jezika, tada dominantnog u znanosti i filozofiji. Doticaj s islamom doveo je do razvoja humanizma i renesanse u Europi." Djela autora poput Al-Farabija, Avicene (Ibn Sine), Averroesa (Ibn Rušda) i Miskavajha – pristizala su u zapadnu Europu – Andaluziju i Siciliju  - te se prenosila dalje prema Parizu i u Italiji. Tehnika disputacije postupno je utjecala na način razmišljanja europskih intelektualaca i teologa. Tako se, primjerice, smatra da je renesansni filozof Pico della Mirandola bio u velikoj mjeri pod utjecajem Averroesa (Ibn Rušda), Al-Gazalija, Ibn Tufajla i drugih.

Dr. Djebbi ukazala je na dva stereotipa vezana za humanizam. "Mnogi kršćanski vjernici i teolozi humanizam smatraju protureligijskim, dok mnogi sekularni humanisti nerado povezuju humanizam s teologijom i religijskim institucijama". Stvarnost je ipak drugačija - renesansni humanizam, poput islamskog, želio je pomiriti grčko - rimsku misao s nasljeđem kršćanstva. Paralelno s time, u islamskom svijetu humanizam je polako počeo opadati: "Taj razvoj može se objasniti nizom razloga: brojnim unutarmuslimanskim sukobima u arapskom svijetu; slabljenjem arapsko-muslimanskih carstava i političkih zajednica koje su poticale znanstvenu raspravu (disputatio) i razvoj znanosti; sve snažnijim utjecajem teoloških pravaca koji su se, počevši od IX. stoljeća, protivili humanističkoj misli smatrajući je stranom znanošću zbog njezina oslanjanja na predislamske tradicije; te uvjerenjem da je idžtihad (samostalni napor utumačenju) već dovršen djelovanjem ranijih učenjaka. Posljednji veliki humanistički mislilac arapsko-muslimanskog svijeta bio Ibn Haldun, koji je umro 1406. godine.", pojasnila je Djebbi.

Posljednja dva desetljeća dogodili su se značajni pomaci, pri čemu je posebno važan Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život koji su 2019. u Ujedinjenim Arapskim Emiratima potpisali veliki imam Al-Azhara i papa Franjo.

Posljednjih desetljeća, nalazimo se u razdoblju obnavljanja islamske misli i humanizma. "Do toga je uvelike došlo pod utjecajem zapadnih društava i kultura – utjecajem koji se očitovao među brojnim muslimanskim dijasporama u Europi i u arapskome svijetu. Taj se utjecaj vidi u primjeni hermeneutike pri tumačenju religijskih tekstova. Istodobno, međutim, svjedočimo slabljenju humanizma u zapadnim kulturama, gdje ga postupno zamjenjuju načela pozitivizma, individualizma i tržišne logike."  Mnoga mjesta u Kur' anu i hadisima svjedoče temelju humanističkog pristupa u riječima proroka Muhameda, u četiri bitna aspekta: "Prvi bitan aspekt odnosi se na ljudsko jedinstvo i univerzalnosti. To proizlazi prije svega iz uvjerenja da cijelo čovječanstvo potječe od Adama i Eve. Iz toga slijedi načelo jednakoga i univerzalnoga dostojanstva, pri čemu su muškarci i žene članovi iste ljudske obitelji. Kur'anski redak: „Tko spasi jedan život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo” (sura El-Ma'ida, 5:32) izražava misao da svaki čovjek predstavlja cijelo čovječanstvo. Drugi bitan aspekt odnosi se na povlašteni položaj koji je čovjek primio od Boga. Adam, arhetip čovjeka, sastavljen je od mješavine humusa (zemlje) i duše koju mu Allah udahnjuje, čime ga uzdiže; po Adamu je taj dah od Boga prisutan u svakom ljudskom biću. Treći ključni aspekt humanizma, koji se nalazi u samome središtu islamske etike, jest milosrđe (ar-rahma), koje je ujedno i glavno svojstvo Allaha. Ar-rahma je povezana s bezuvjetnom ljubavlju, s majčinom utrobom, s njegovanjem, opraštanjem i suosjećanjem. Budući da je to glavno obilježje Allaha i uzor koji je pokazao Poslanik, svaki se vjernik treba nastojati približiti toj vrlini. Četvrti aspekt, duboko povezan s humanizmom i središnji u islamskim spisima, odnosi se na važnost intelektualnog promišljanja i važnost pristupanja svijetu putem razuma i kritičkog mišljenja. Ljubav prema znanju (ʿilm) nalazi se u samome središtu islamske kozmologije."

U 19. stoljeću došlo je do pokušaja obnove humanizma u islamu što i do danas ostaje izazovom. "Mogućnost kritičkog preispitivanja službenog fiqha i religijskih izvora predstavlja najveći izazov. Neprekidni ratovi u regiji i nepopularnost mnogih političkih režima pridonijeli su jačanju fundamentalističkih i ekstremističkih religijskih pokreta, koji hrane identitetsku politiku i sektaštvo, često opravdavaju nasilje kao legitimno političko sredstvo." Posljednja dva desetljeća dogodili su se značajni pomaci, pri čemu je posebno važan Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život koji su 2019. u Ujedinjenim Arapskim Emiratima potpisali veliki imam Al-Azhara i papa Franjo. "Humanistička obnova, kao cilj i kao put promicanja mira, od osobite je važnosti na Mediteranu. Humanizam je jedan od ključnih elemenata koji tvori tu zajedničku baštinu, nasuprot hegemonijskim narativima.", zaključila je Djebbi. "Prorokovati mir kroz humanizam, kako je oblikovan u Kuranu i Evanđelju, može posjedovati istu performativnu snagu."