Komentar
Isusove kušnje, suvremeni strah od tišine i sv. Augustin
Uznemiruje nas kada se nađemo u situaciji da budemo sami sa sobom. Nas je uistinu strah ostajanja u šutnji, do te mjere da neki kažu da živimo u teroru pred tišinom koju percipiramo kao novi "horror vacui".
Sv. Augustin ne traži od nas da ljubimo prazninu, već da je ispunimo tako da ona postane prostor istine.
U vidu evanđelja prve korizmene nedjelje, koje nam je progovorilo o trima napastima kojima je Isus bio kušan u pustinji, valja reći kako se današnji čovjek, možda i više negoli ljudi prethodnih povijesnih razdoblja, boji tišine kojoj je pustinja slika. Nemir prožima naše vrijeme, a taj nemir često je strah od tišine. Zato ga ispunjamo čim se pojavi. Zasigurno ste i vi poput mene nebrojeno puta vidjeli osobe koje trče slušajući glazbu, voze se javnim prijevozom sa slušalicama na uhu, ljude koji neprestano nešto listaju dok su na odmoru, scrolaju telefon itd. Naime, uznemiruje nas kada se nađemo u situaciji da budemo sami sa sobom. Nas je uistinu strah ostajanja u šutnji, do te mjere da neki kažu da živimo u teroru pred tišinom koju percipiramo kao novi horror vacui.
Liturgija prve korizmene nedjelje odvela nas je ondje gdje nas praznina plaši: u pustinju u kojoj se Isus suočava s napastima. Pustinju koju je kršćanska tradicija oduvijek prepoznavala kao nužnu. To je prostor gdje izlazi na vidjelo ono što prebiva u srcu.
Lik i djelo sv. Augustina izvršili su veliki utjecaj na povijest Crkve i teologije. U svojim "Ispovijestima" detaljno je opisao put obraćenja i Božju milost koja ga je na kraju dovela do cilja.
Sv. Augustin ne traži od nas da ljubimo prazninu, već da je ispunimo tako da ona postane prostor istine. Da otkrijemo ne samo što nam nedostaje, već i što istinski tražimo kada je pokušavamo ispuniti. U Ispovijestima, Augustin prepričava svoje dugo vanjsko lutanje – jurnjavu za uspjehom, užicima, tuđim priznanjem – sve dok nije shvatio da je pravo putovanje ono na koje se treba uputiti drugim putom: Ne ići izvan sebe, već unutar sebe.
Taj povratak sebi znači stvoriti na čas pustinju oko sebe, sve kako bismo otkrili što to obitava unutar nas samih. Današnjemu je čovjeku uistinu teško krenuti na taj put u svoju nutrinu jer se čini da nas sve potiče na vanjsku aktivnost. U tom kontekstu, prije spomenuto učestalo stavljanje slušalica izgleda poput obrane pred opasnošću tišine, poput neke vojne strategije odbijanja opasnosti koja bi od toga mogla doći.
Korizmena pustinja postoji zato da bi nam se dala mogućnost da kročimo kroz nju, prijeđemo je i ispunimo istinom. U pustinji ne otkrivamo samo ono što nam nedostaje već i ono što tražimo onda kada pokušavamo ispuniti naše praznine.
Ali zašto se toliko bojimo unutarnje pustinje? Vjerojatno zato što osjećamo da je to mjesto iskušenja. Zato izbjegavamo tišinu i njezin opasan potencijal. U stalnoj buci ne moramo se suočiti s onim što nosimo u sebi. Sve dok postoji buka, možemo se pretvarati da je sve u redu.
No tišina pustinje je nemilosrdna: suočava nas s nama samima. Augustin lucidno opisuje ovaj mehanizam. Prije obraćenja, kaže, živio je raspršen u vanjskim stvarima, nesposoban da se sabere. Njegov je život bio stalna potraga, izvan sebe, za onim što je izgubio u sebi. Tek kada je pristao stati, stvoriti pustinju, mogao je čuti taj unutarnji glas koji ga je oduvijek zvao: „Ti si bio u meni, a ja izvan sebe“.
Suprotno onome što mislimo, pustinja nije prazan prostor. Ne da bismo poništili sebe već da bismo ponovno otkrili sebe. To je ispunjen prostor. Radi se o prostoru punom istine jer ondje otkrivamo što istinski želimo, čega se istinski bojimo, što istinski jesmo.
Korizma nam nudi četrdeset dana pustinje. Ne nužno fizičke već unutarnje. Male dnevne pustinje. Naizgled prazne prostore koji su u stvarnosti ispunjeni prisutnošću. Prisutnošću koja se ne nameće, već čeka. Ovo je plod pustinje: razlučivanje.
Augustinci u Rijeci
U gradu Rijeci prvi redovnici u srednjemu vijeku bili su augustinci u crkvi i samostanu sv. Jeronima. Njima je sv. Augustin bio trajno nadahnuće. Danas imamo papu Lava koji je također pripadnik upravo toga reda. Moje upoznavanje sa sv. Augustinom dogodilo se zahvaljujući pokojnom profesoru na Teologiji u Rijeci Marijanu Jurčeviću, dominikancu koji je obitavao one iste prostore u kojima su do jozefinskih reformi živjeli i misao sv. Augustina, naučitelja milosti, stoljećima širili među Riječanima. Razlog više da upoznamo jednog od najvećih teologa u povijesti kršćanstva.
Iz rubrike: Komentar
Korizma nije vrijeme mrtvljenja, već oživljavanja
Pepelnicom započinje korizma. Da bismo razumjeli značenje ovog razdoblja, potrebno je ispitati različite pretkoncilske i pokoncilske liturgije (Alberto Maggi, prevedeno s talijanskog)
