Iznenađeni (Luka 2. 8-20)

Bila jednom jedna mlada djevojka. Jedne je subote pošla u sinagogu i slušala tekst koji je rabin čitao: … sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel (Iz 7.14). Dirnuta riječju, pošla je kući i sastavila viziju, misiju i plan jer joj se učinilo da bi se ta riječ mogla odnositi na nju. Nešto je o tome prišapnula svojim prijateljicama, ali kad je vidjela da priča ne pada na plodno tlo, zatvorila se u sebe i rekla: Vidjet ćete vi jednoga dana kad me 'blaženom' budu zvali svi naraštaji. 

Tko će nabrojati sve te uspješne ljude čija su imena ostala zapisana u svetopisamskoj povijesti i koji su utjecali na nebrojene ljudske živote? Znamo da, kao ni Marija dakako, nisu planirali ništa od onoga što su kasnije ostvarili. Jednostavno, Bog je jednoga susreo kod gorućega grma, drugoga na putu za Damask. Iznenađivao ih je.

I Marija i Josip ranije i te noći pastiri na poljanama Bait Šahura bili su potpuno iznenađeni i zbunjeni događajima jer nisu očekivali izravan Božji govor i djelovanje u svojim životima. Prestrašenim je pastirima trebalo ohrabrenje anđela: Ne bojte se! Ni u snu nisu pomišljali na neku svoju ulogu u Božjem planu spasenja. Ali te ljude bez planova pamtimo i danas. I ne samo pamtimo. Nadahnjuju nas.

Pitamo se trebamo li onda planirati život ili samo čekati da nas Bog pohodi, da nas na neobičan način susretne? Zamislimo si život bez plana, bez ideje, bez snova. Od danas do sutra. Bez ideje i plana čovjek se ujutro ni iz kreveta ne diže. Ne izgleda nam baš smisleno, zar ne? Ili pak s previše planova. Bez slobodna trenutka za sebe i bližnje. Svijet je prepun ambicioznih ljudi koji se slamaju pod teretom obveza i napora da ostvare vizije, misije i ciljeve. Ne, ne možemo tako živjeti i očito ni jedno ni drugo nije korisno, jer bez ideje obično se ne napravi ništa, a s previše ideja malo što kvalitetno i trajno.

No božićna priča ne govori o previše ili premalo planova već o otvorenosti da se Bogu dopusti ostvarenje njegovih planova. Stara je narodna: „Čovjek snuje, Bog određuje.“ Ponekad znamo čak i iskreno moliti: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Možda nam druga skupina ljudi, koja se spominje u božićnoj priči, ima nešto reći? Tko su oni? Tko nije bio iznenađen? Šimun, Ana i mudraci s Istoka. Što nam oni imaju reći? Josip, Marija i pastiri kažu nam: Iako smo iznenađeni, otvoreni smo za to da nam Bog progovori i ne opiremo se njegovu poticaju i vodstvu. A Šimun, Ana i mudraci s Istoka očekivali su Božje djelovanje i zato nisu bili iznenađeni. Dapače, bili su radosni što se konačno ostvarilo ono za čim su naraštaji žudjeli. Sad moje oči vidješe spasenje tvoje! uskliknuo je Šimun dok je u naručju držao bebu Isusa. Bilo je još puno ljudi u Hramu kad su Marija i Josip došli prikazati Dijete i nitko ih nije zamijetio. Šimun i Ana jesu. Proroci Božji manje gledaju u budućnost, a više Boga u „sada, ovdje, u sebi, u drugima“. Proroci nisu iznenađeni jer oni su to ionako vidjeli prije no što se dogodilo, očekivali su da se Bog pokrene i manifestira u ljudskoj povijesti. Kako su sretni bili oni koji su na svoje oči vidjeli Božje spasenje, poput Šimuna, Ane i mudraca! Kako su sretni oni koji i danas imaju otvorene oči duha da vide Božje spasenje.

Budimo spremni i otvoreni za Božje iznenađenje. Tko zna gdje će nas zateći poziv da mu služimo na neki drugačiji način no što smo zamislili i očekivali? Možda smo donijeli neke životne odluke i slijedimo svoje snove. Odlično. Ali ne zaboravimo da vjerujemo u Boga iznenađenja. On će nakon što smo napravili sve što je u našoj moći – kao Petar i drugovi koji su svu noć lovili ribu i ništa nisu ulovili – doći i reći: „Hajde sad ponovo, samo bacite mreže s druge strane. Ne na onu na koju ste naviknuli, već na drugu stranu. Tamo je pravi ulov!“ A naše je poslušati, poput Josipa, koji uze k sebi svoju ženu, kako čitamo, ili reći: To je bio samo san, samo mi se pričinilo. Vjera je poslušnost i stvar voljne odluke.

Molimo Boga da ostanemo trajno otvoreni za njegovo vodstvo i zaokret u životu u danima koje nam još kani pokloniti. Ali i za to da se ništa ne promijeni, ako on tako odredi. Molim se da ne okoštamo, da ne postanemo neosjetljivi za poticaj njegova Duha. Ako je mogla vremešna Ana, koja je Boga u taj čas hvalila i pripovijedala svima koji su iščekivali otkupljenje Jeruzalema, vjerujem da možemo i mi. Ako je mogla vremešna Elizabeta, možemo i mi. Nije pričala neke stare priče već je svjedočila o onome čemu je taj čas svjedočila: očitovanju Božjega spasenja sada. Ali ona, kako se čita kod Luke, nije napuštala Hrama služeći Bogu danju i noću postovima i molitvama pa je to zato i mogla činiti. To je svježina duha i u poznim godinama. Podario nam Bog otvorenost za djelovanje njegova Duha u svakom periodu našega života.

Kad dođe Sin Čovječji, neugodno će biti iznenađeni svi koji ga nisu očekivali, a obradovani oni koji ga iščekuju.