Je li Europi potrebno kršćanstvo?

Pitanje je li Europi potrebno kršćanstvo ne bi trebalo biti retoričko, već suštinsko, a takvo će biti samo ako ga sebi postavlja onaj kojem je do Europe zaista stalo. A mora nam biti stalo do Europe iz najmanje dva razloga:

a) dio smo Europe, htjeli mi to ili ne, i htjela to Europa ili ne, i

b) kršćani smo – i kao takvima mora nam biti stalo do cjelokupna stvorenja – a kako onda ne bi do našeg vlastitog doma.

Kako bismo bolje shvatili je li kršćanstvo potrebno Europi, pokušajmo na trenutak zamisliti Europu bez kršćanstva. Uklonimo iz Europe sve što je kršćansko i zagledajmo se u ostatke poezije i književnosti, arhitekture i slikarstva, glazbe i filozofije, i općenito cjelokupnosti europske kulture i civilizacije. Što ćemo vidjeti? Osim (doista vrijednih poštovanja) antičkih temelja, sve je drugo ili surovo barbarstvo ili nadmeno samoljublje ili, možda, bijedan spoj jednog i drugog.

Ili promatrajmo to povijesno: zar današnji narodi Europe nisu, zapravo, pokrštene horde koje su u neviđenu naletu na prostore koje danas nazivamo Europom razorile Zapadno Rimsko Carstvo, rušeći i spaljujući sve pred sobom? To su, mnogo stoljeća kasnije, njihovi potomci, moderni europski povjesničari, pišući, zapravo, o svojim predcima, eufemistički nazvali „velikom seobom naroda“, kao da se radilo o znanstvenom izletu, a ne o neviđenim zvjerstvima kojima je tadašnje svjetsko carstvo udavljeno u potocima krvi. Primjerice, razaranja su bila toliko temeljita da se od 5. do 9. stoljeća grad kao institucija uopće nije mogao uspostaviti. I što bi bilo od tih barbarskih hordi da se, malo-pomalo, nisu pokrstile? Doista, tek kad, koliko-toliko, postaje kršćanska, Europa, koliko-toliko, postaje ozbiljna „država“. Čini se dakle da je kršćanstvo ne samo potrebno nego i nužno Europi da bi u našim očima zaista bila ono što su se njezini najbolji predstavnici stoljećima trudili da ona bude.

No ovdje treba biti oprezan. Prihvaćanje kršćanstva u obliku kršćanskih institucija jest važan, ali nipošto dovoljan korak prema dosezanju onoga mjesta o kojem možemo reći – „ovdje nam je dobro biti“. Moramo biti svjesni da je usvajanje kršćanstva, doduše, učinilo europsko društvo humanijim, ali nipošto ga nije učinilo savršenim. Jer dokle god traje ljudska povijest, dotle će biti prostora za „kneza ovoga svijeta“ koji će, umačući pero u tintu spravljenu od ljudskih slabosti, ispisivati povijest ljudskih nedjela i sramote.  

Čak i onima kojima to nije drago čuti treba staviti do znanja da Europa nije mjerilo kršćanstva, to jest Crkve (što je isto jer, ne zaboravimo – kršćanstvo postoji samo kao Crkva), nego je, obrnuto, kršćanstvo kriterij Europe. To hoće li Europa i tzv. „europske vrijednosti“ opstati ne samo u povijesti nego se i produžiti u vječnost (koja je, konačno, jedini kriterij svih vrijednosti), ovisi o tome hoće li se uskladiti s evanđeljem. S druge strane kršćanstvo nije potrebno Europi da bi znala kako živjeti, već zašto živjeti. Vječno traganje za smislom, čemu je europska povijest najbolji svjedok, uvijek se iznova smiruje u objavljenom i radi nas utjelovljenom Smislu (= Logosu) da bi se opet, jer ga svaki naraštaj i svaki pojedinac mora za sebe iznova pronaći, uvijek nanovo pojavilo. Smisao postojanja u obesmišljenu svijetu nije nešto što se lagodno nasljeđuje, nego se mukotrpno zadobiva i „ludom“ hrabrošću otima iz čeljusti besmisla.

Također, Crkva se ne smije udvarati ovome svijetu, to jest Europi i Americi kao simbolima ovozemaljske moći. I to ne samo da bi sačuvala svoje dostojanstvo nego da bi sačuvala dostojanstvo samog svijeta. Na Europi ostaje da odluči hoće li i u kojoj mjeri slušati onoga tko je ne veliča nego je, po potrebi, opominje ili kritizira. Ako skupi snage da motive takve kritike koju joj Crkva povremeno mora uputiti pronađe ne u mržnji prema sebi nego, naprotiv, u ljubavi i brizi, Europa će pronaći snage da prigrli kršćansku Crkvu, kao što je i Crkva prigrlila Europu kao svoj ovozemaljski dom. Uostalom, kako bi je spasilo, a to znači očuvalo za vječnost, kršćanstvo Europu mora neprestano preobražavati, čineći je sve ljudskijom. U tome, kada je odnos prema društvu u pitanju, i jest njegov najuzvišeniji zadatak.

I ako je kršćanstvo tek s vremena na vrijeme uspijevalo da države u kojima postoji učini malo humanijima, zašto bi s Europom bilo drugačije? Ta napetost između države i Crkve, koja uvijek postoji, može biti samo jača ili slabija, ali neće nestati do kraja ljudske povijesti. Stoga Crkva mora činiti sve da tu napetost ublažava, osim, naravno, kada time prijeti da dovede u pitanje svoju vjeru u uskrslog Gospodina, budući da ona čini samo biće Crkve.