O riječkom ekumenizmu

Tijekom sto godina svojega postojanja Riječka nadbiskupija barem dvadeset i osam godina ne korača sama. Možda malim i u javnosti slabo percipiranim koracima, odredbom i blagoslovom nadbiskupa Antuna Tamaruta od siječnja 1997., s njom su barem tijekom nekog vremena zajedno koračale Srpska pravoslavna, Baptistička, Evangelička i Evanđeosko-pentekostna Crkva. Započelo je tako jedno novo poglavlje riječke crkvene scene.

Kao i na svakom putovanju, tako se i na našem riječkom ekumenskom putovanju netko umorio, pa zastao odmoriti se, netko odustao i vratio se u sigurno okruženje poznatih obrazaca i samodostatnosti. Ali svjedočimo i sjajnim godinama ispunjenima međusobnim posjećivanjem gdje se moglo bolje međusobno upoznavati, zajedničkim molitvama, humanitarnim koncertima, tribinama, okruglim stolovima, izletima. Mnogi su uspjeli preko barijera vlastitih zidova zaviriti i u susjedovo dvorište te vidjeti da su i s druge strane braća i sestre koji jednako ljube Isusa. Molitva, glazba i sati provedeni na zajedničkim izletima po gorskom i otočnom dijelu Primorsko-goranske županije omogućili su stvaranje mnogih prijateljstava.

Dug je niz zajedničkih aktivnosti, no svakako valja istaknuti prvi poratni susret riječkog nadbiskupa Tamaruta i mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana u hramu svetog Georgija na Trsatu o blagdanu Duha Svetoga 1997., u organizaciji Ekumenskoga odbora. Srdačan susret dvojice biskupa obilježen je na fotografiji mjeseca svibnja u Novome listu.

I nadbiskup Ivan Devčić nastavio je podržavati rad Ekumenskoga odbora, iako zbog vlastitih obveza nije uvijek mogao prisustvovati molitvenim slavljima u tjednu molitve za jedinstvo kršćana, koji se svake godine već čitavo stoljeće (od 1908.) održava u cijelome svijetu, budući da se njegov termin preklapa s održavanjem Svećeničkog tjedna u Zagrebu.

Od preuzimanja biskupske službe, najprije kao biskup koadjutor nadbiskupu Devčiću, a kasnije i kao riječki nadbiskup, Mate Uzinić pokazao je veliko zanimanje za vjerničke zajednice (ne samo kršćanske) koje djeluju na riječkom području. Stoga se dogodilo više susreta na kojima se novopridošli nadbiskup bolje upoznao s vjerničkom scenom u Rijeci. Iako je posljednjih godina ekumenski zamah ponešto splasnuo – ponajprije zbog povlačenja Srpske pravoslavne Crkve iz zajedničkog djelovanja, kao i praktična gašenja Evangeličke crkvene općine u Rijeci – ostaje vjera da će se i u promijenjenim okolnostima pronaći novi i kreativni načini za nastavak i produbljenje suradnje. Koliko je zamjetno, riječki nadbiskup tome će dati važan doprinos u budućnosti. Nadalje, Makedonska pravoslavna Crkva polako se ustrojava i očekuje se da će s novim parohom i sudjelovanje vjernika Makedonske pravoslavne Crkve dobiti novi zamah.

Za razliku od političkih izbora, gdje je negdje skoro polovina stanovništva ravnodušna za sve što se oko njih događa te apstinira od sudjelovanja, tužna je stvarnost da je daleko veća ravnodušnost u vjerničkim krugovima prema pripadnicima drugih vjerničkih zajednica: ‘mi ionako imamo puninu istine, pa nam oni krivovjerci ne trebaju, a da ne kažemo koliko imamo brige i posla i u vlastitom dvorištu’, izrečen je ili neizrečen stav većine. Od onih koji ne dijele takav stav preostala polovina jako je neprijateljski nastrojena prema svima koji ‘nisu naši’, opravdavajući to pravovjernom teologijom, a polovina je pak prijateljski nastrojena prema drugima smatrajući ih svojima i tražeći prilike za susret, dijalog i zajedničko djelovanje. Lakše je s protivnicima ekumenizma nego s ravnodušnima.

Druga je teškoća ustrajnost. Početni entuzijazam biva zamijenjen umorom i razočaranjem što zamišljeni (i nikad do kraja definirani ciljevi) nisu u hipu ostvareni. Onaj tko zakorači u susret braći i sestrama mora na samom početku računati kako na nerazumijevanje u vlastitim redovima tako i na vlastiti umor. Dobar trkač, kako će nas tome poučiti Pavao apostol, jest onaj koji ustraje do kraja. Na kraju se dodjeljuju medalje.

Je li moguće i je li potrebno težiti za ‘vidljivim jedinstvom’ Crkve? Previše nam je povijesti za vratom i previše je egoizma da bi se uskoro, ako ikad, moglo tako nešto očekivati. I na svjetskoj je sceni primjetna zbunjenost oko daljnjih koraka na ekumenskome putu. No smatram da bi svijetu – koji će nas po ljubavi jednih za druge prepoznati kao Isusove učenike – bila dovoljna tri znaka jedinstva: zajedničko služenje ljudima u potrebi, zajednička molitva i zajedničko blagovanje od stola Gospodnjega. Prvi je korak svakako najmanje prijeporan. Potrebe su velike i zajedničkim se snagama može učiniti puno. I moliti se može zajedno, premda ni s tim neki neće imati mira. Ali naše iskustvo svjedoči da je to i te kako moguće.

Svakako je najteže premostiva prepreka zajedničko blagovanje od stola Gospodnjega. Zbog naših teoloških razlika u razumijevanju naravi večere Gospodnje ostajemo duhovno gladni. Vjerujemo li pak da je ‘naše’ razumijevanje euharistije bolje i cjelovitije od neke druge kršćanske Crkve, ne bismo li je baš zato trebali ponuditi i njima na blagovanje?