Kolumna
Zašto Bog dopušta ratove i patnje?
Dok smo obasjani zrakama Milosrđa, valja nam se svim silama truditi da se međusobno ne uništimo. Put ovozemaljskog čovječanstva nije nužno priča sa sretnim krajem.
Zašto Bog dopušta ratove i patnje? Jer smo ljudi. U srži ljudskog bića tinja borba i želja za dokazivanjem, pobjedom, preživljavanjem. Svatko se bori s tim nagnućem kako zna i umije. Nije to ništa novo ili šokantno. To je svima nama znana odlika života. Život se bori za mjesto pod suncem. Iz povijesti znamo vrlo dobro sve strahote velikih ratova kao i manjih, često groznijih građanskih ratova. No, opet, unatoč naučenosti, želja i motivi su i dalje prisutni. Povijest nas uzaludno uči, sve dok se prokletstvo ne ponovi, a razaranja preliju na cijeli svijet.
Bog nam dopušta biti ono što jesmo, ono što je oblikovano milijunima godina preživljavanja. Na svjetskoj sceni vremena, preodgoj je tek nedavno započeo. Stoga se ne valja šokirati kada brojni zazivaju rat svjetskih razmjera. Evolucijski princip preživljavanja duboko je u ljudskom biću, te s lakoćom izranja na površinu, u misao, riječ, pa u djelo.
Teodiceja je filozofska disciplina koja nastoji objasniti odnos Boga sa svijetom, te unutar tog odnosa odgovoriti na pitanje zašto Bog dopušta toliko patnje, boli i stradavanja na putu čovječanstva. Malo je bezobrazno preuzeti tu zadaću na sebe. Ipak, svi se susrećemo s tim pitanjem. Kako vjernici, tako i nevjernici, barem u obliku argumenta protiv postojanja nadnaravnog. No, kad se dublje zađe na putove mogućih odgovora, brzo se zapada u šutnju. Logika ne može protiv ludila. Argument ne može protiv metka.
Nedavno sam imao čast uživo slušati predavanje svjetski poznate filozofkinje Eleonore Stump, prilikom primanja počasnog doktorata na isusovačkom fakultetu u Münchenu. U svojoj plodnoj karijeri, Stump je objavila i izvrsna teodicejska promišljanja. Te večeri govorila je o pojedincima koji su unatoč teško zamislivim tragedijama uspjeli osmisliti vlastiti život te se oblikovati u heroja i uzor svima onima koji pate i stradavaju. Kao i brojne (možda i sve) teodiceje, i njezino predavanje u tomističkom duhu nastojalo je 'opravdati' zlo ukazujući na veće dobro koje stoji s one strane svake suze i patnje. Ipak, takve taktike kriju velike opasnosti. Težnja prema većem dobru može poništiti, izravnati svaku patnju pojedinca čineći je nevažnom pred takvom veličinom. Teodiceja nema odgovora na pojedinačnu patnju, ali ne smije šutjeti. Pitanje je odveć bremenito.
Zašto onda Bog dopušta ratove i patnje? Jer smo ljudi i jer smo slobodni. No, sloboda donosi neizvjesnost. Obasjani zrakama Milosrđa, valja nam se svim silama truditi da se međusobno ne uništimo. Put ovozemaljskog čovječanstva nije nužno priča sa sretnim krajem.
Iz rubrike: Kolumna
Što Tomislav Janko Šagi-Bunić poručuje Crkvi danas?
U vremenu u kojem jačaju glasovi sumnjičenja i nepovjerenja prema sinodalnosti, što se nastoji opravdati strahom od razvodnjavanja crkvenoga nauka, stavovi Šagi-Bunića mogu biti poučni. Naime, on je jasno razlikovao kršćanski polog vjere od načina na koji se on izriče u određenom povijesnom trenutku.
