Kad sestra smrt postane vrata života

Ove godine obilježavamo 800. obljetnicu smrti sv. Franje, kao dovršetak franjevačkih jubileja, koje smo započeli prije tri godine, kao svojevrstan duhovni itinerarij u kojem spomen prošlosti postaje milost za sadašnjost i proročki poticaj za budućnost.

Biografski izvori o životu sv. Franje Asiškog nedvojbeno svjedoče o tome da je „od svoje rane mladosti po naravi bio 'infirmitus', tj. 'boležljiv'“(AsZb,106).

I službeni i anonimni izvori slažu se da je Franjo skoro čitav život imao problema s jetrom, slezenom i želucem (AsZb,77), iz čega se možda može naslutiti da se kod Franje dosta rano mogao razviti čir na želucu, zbog vrlo iscrpljujućeg života putujućeg propovjednika, čestih postova i općenito nekvalitetne prehrane.

Ipak, jednu od najtežih bolesti, koja je Franju mučila sve do smrti, dobio je na Istoku, vjerojatno u Egiptu, gdje je 1219./1220. boravio tijekom V. križarske vojne. U izvorima se spominje da je dobio „egipatsku bolest“, kako se tada nazivao coniunctivitis trachomatosa. Boravak u križarskom logoru, tijekom ratnih događanja na Bliskom istoku, u vrlo oskudnim higijenskim uvjetima, kao i izravni kontakt sa sultanom i njegovom pratnjom, daju naslutiti da je „bolest očiju” bio zaista „konjunktivitis”, ili upala očne spojnice, s obilnim suzenjem očiju, bolovima i velikom osjetljivošću na svjetlost.

Nakon što nas izvještava o raznim Franjinim bolestima, životopisac iz Asiškog zbornika progovara i o Franjinu odbijanju liječenja: „Nije vodio brigu o liječenju nijedne od tih bolesti premda su ga njegova braća, i mnogi drugi, iz ljubavi i suosjećanja prema njemu molili i na to poticali.”(AsZb,77).

U odbijanju lijekova moralo je igrati veliku ulogu i njegovo shvaćanje siromaštva jer mnogi su lijekovi, prema ondašnjem shvaćanju, bili pripravljani od dragog ili poludragog kamenja, stoga su nerijetko bili skupi i svakako nedostupni siromasima, s kojima je Franjo u svemu želio dijeliti sudbinu.

Period između stigmatizacije i smrti obilježen je progresivnim pogoršavanjem mnogih Franjinih bolesti i općim slabljenjem njegova organizma.

Iako izvori na tome ne insistiraju, jasno je da su mu rane (stigmate) morale zadavati teške i konstantne bolove.

Nakon povratka s La Verne „bolest očiju“ dodatno se pogoršala, a Franjo je i dalje odbijao liječenje. Onda je brat Ilija, kojega je Franjo sebi izabrao „da mu bude mjesto majke, i učinio ocem ostale braće” (1Čel, 98), zapovjedio Franji „pod poslušnost” da više ne odbija liječenje, i Franjo je ponizno prihvatio.

Nakon svega ovoga Franjo pristaje poći na liječenje u Rieti, gdje se tada nalazio liječnik specijalist za bolest očiju (Usp. 1Čel, 99) vjerojatno i jer se u tom periodu u Rijetiju nalazila i cijela Rimska kurija.

Toma Čelanski kratko konstatira: „Zlo se već toliko razmahalo da su za pronalaženje lijeka bili potrebni najoštroumniji stručnjaci i trebali najjači lijekovi. Tako se dogodilo da mu je na više mjesta paljena glava, rezane žile, stavljani oblozi i mast na oči, ali ništa nije koristilo, sve se lošije osjećao” (1Čel, 101). Životopisac iz Asiškog zbornika precizira kako je liječnik Franji izvršio spaljivanje (tzv. kauterizaciju) sljepoočnice, između uha i obrve oka koje je bilo više pogođeno bolešću (usp. AsZb, 86).

U opisu kauterizacije posebno se ističe mistična Franjina narav, koja se obraća „bratu ognju”, kao živoj osobi, da bude nježan u tom trenutku s njime. U opisu je nadalje vidljiva izvanredna Franjina snaga duha i sposobnost trpljenja, možemo samo zamisliti kakvih strašnih bolova.

Liječenje nije poboljšalo Franjino zdravlje, vjerojatno ga je i dodatno pogoršalo, tako da Franjo umire skoro potpuno slijep. S obzirom na opću kliničku sliku u posljednjim danima Franjina života, ne čini se pretjerano što Toma Čelanski sažima u samo dvije rečenice: „U njega zaista ne bijaše nijednoga uda koji ga nije bolio, a kako je tijelo postupno ostajalo bez naravne topline, svetac se danomice vidljivo približavao svome svršetku.” (1Čel, 107).

Na kraju svoga života Franjo ponovno otkriva blizinu i solidarnost s ranjenim čovječanstvom, vlastitom ranjivošću i patnjom otkriva kako se otajstvo boli i ljubavi prožimaju u životu čovjeka. Jedini odgovor na tajnu patnje i ljubavi Franjo nalazi u tajni križa, koja za njega poprima sasvim jasno lice, to je lice solidarnosti i suosjećanja s ranjivim i krhkim čovječanstvom u mnogim njegovim oblicima.

Iz iskustva vlastite ranjivosti, fizičke i duhovne, koja se na poseban način Franji otkrila u ranama na njegovu tijelu, čini se kako se Franjo u konačnici ponovno povezao s izvorom svoga duhovnog iskustva: s milosrđem i samilošću prema rubnima, napuštenima svih kategorija i vremena, gubavcima, tadašnjim i sadašnjim. Rane na tijelu čovječanstva traže od nas danas isti odgovor koji je dao Franjo u svoje vrijeme.