Kako smo nekad slavili Uskrs

Svake nedjelje nakon mise u Sv. Kuzmu koja je u 8.30, druženje najbližih župnih suradnika nastavlja se u malom ugodnom domu Lorenza (Renca) i njegove supruge Anke, dugogodišnjih mežnara male crkve Sv. Kuzme i Damjana. Moj suprug Ivica i ja, supružnici Snježana i Goran i susjeda Ankica. Radujemo se tom druženju nakon euharistijskog stola. Uz čaj, čašicu rakije, koji kolač sretni smo što smo zajedno, što možemo razgovarati i o Crkvi, o društvu, o nama.

Jedne korizmene nedjelje razgovarali smo o Uskrsu i pripremi za Uskrs u mjestima iz kojih potječemo, iz vremena kada smo bili djeca. Mežnarica Anka, najstarija Kuzmarka, sjeća se tih dana: „Bakrani su uvijek na Veliki petak dolazili u jutro rano u procesiji moleći križni put od crkve Sv. Andrije do kalvarije i kapelice Božjeg groba na Sv. Kuzmu. Tu kapelicu je kao zavjet napravio jedan bakarski pomorac još u 18. st. Sjećam se kako bi jedna Bakranka poslije ostala sjediti pred vratima kapelice koja je bila cijeli dan otvorena, a ljudi su dolazili pomoliti se i pokloniti Isusu u grobu, čiji kip je normalne ljudske veličine. Taj dan bila je otvorena i crkva u Svetom Kuzmu jer je ispred oltara bio položen križ kojeg smo dolazili ljubiti. I danas na Veliki petak Bakrani dolaze i mole križni put, a mi ih Kuzmari dočekamo s kolačima i pićem“ – ispričala je Anka.

Rado se sjeća i proslave Uskrsa. „Na Veliku subotu, puno nas djece i odraslih, išli smo pješice putem kroz šumu do bakarske crkve na bdijenje. Uskrsno jelo blagoslivljalo se u Sv. Kuzmu na Uskrs. Poslije smo doma zajedno blagovali jaja, pogače i čaj. Tako smo se tome radovali moja braća i ja. Jako smo morali paziti da koja mrvica tog blagoslovljenog jela ne padne na pod, a ljuske od jaja kasnije smo zakopavali u zemlju. Mežnar je zvonio na crkvena zvona koja su bila povezana velikim konopima. Crkva se kitila cvijećem iz vrtova.“

U Ankinom djetinjstvu misa je bila na latinskom jeziku. Nisu ništa razumjeli, ali su redovito išli. Nakon Drugog svjetskog rata ići na misu bilo je teže, ali svejedno je vjera ostala. „Župnik Bakra tada je bio velečasni Polić. Bio je ozbiljan i strog, a kapelan je bio velečasni Medanić i jako smo ga voljeli. Tada je misa bila na latinskom, a plovan je bio okrenut leđima prema ljudima. Mi djeca sjedili smo naprijed. Ništa nismo razumjeli. Bili smo i nemirni, a kada bi mežnar pozvonio s onim malim zvončićem uvijek smo se smijali. Kasnije, nakon rata, nismo smjeli nedjeljom na misu. Bili smo pioniri i uvijek smo imali baš u nedjelju sastanak i morali smo ići na izlet u Draški Potok”  - prisjetila se Anka.

Snježana i Goran iz Cernika, a rodom iz Baške i Gorskog kotara, crkveni pjevači i čitači kao i mežnar Renco sjećaju se kako se Uskrs s radošću čekao, osobito Veliki tjedan. Svi su bili nekako ushićeni, stalno u crkvi na korizmenim misama i obredima Velikog tjedna, kuća je mirisala na kolače, šunku, pogače i jaja, sve domaće. Kaže Renco, koji je tada kao dijete živio na Krnjevu, da je to bio zaista obiteljski blagdan. Danas se sve kupuje: i kolači, i pogače pa čak i obojena jaja. On se jako radovao kada bi mu baka ispekla pletenicu od slatkog tijesta, a u njoj je bilo tvrdo kuhano jaje: „To mi je tako bilo lijepo da sam ju čuvao šest mjeseci. Nisam ju htio pojesti” – rekao je Renco.

Ankica, koja pomaže kuzmarskim mežnarima, koja živi u Svetom Kuzmu, a rodom je iz okolice Bjelovara sjeća se Uskrsa svoga djetinjstva: „To je bilo sasvim drugačije nego danas. Mi djeca jako smo se radovali Uskrsu. Roditelji bi nam šivali ili kupovali novu robicu jer je bilo toplo i proljeće. Mi curice veselile smo se  novim sandalicama. Svi smo išli u crkvu na biciklima jer je crkva udaljena 4 km. Peklo se i kuhalo sve domaće, odrasli su pili rakiju, mentu i kruškovac. Mi djeca radili smo gnijezda za zeca od slame i poljskog cvijeća, osobito tratinčica. U to gnijezdo stavljali su nam obojena jaja i bombone. Moj djed uskrsna jaja je ukrašavao perom i voskom. Na Uskrs glavno jelo bilo je jutarnje blagoslovljeno jelo na uskrsnoj misi. Dolazi su nam kumovi, okupljala se cijela obitelj. Ručak je bio tek kasnije” – sjeća se Ankica.

I ja se sjećam korizme i Uskrsa u Fužinama. Sve je bilo drugačije. Domaća šunka čuvala se za Uskrs. Baka je uvijek u velikoj plavoj zdjeli satima tukla tijesto za pogače. Svi smo išli i na bdijenje i u jutro na uskrsnu misu. Jedva smo čekali da dođemo doma i jedemo sve te „delicije“ koje nismo inače imali jer je život bio skroman. Jaja su se kuhala u ljuskama od kapule pa su dobila lijepu crvenkastu boju. Sjećam se jednog Velikog petka kada smo ja i moj pokojni ujak, koji je bio mežnar, recitirali nešto slično muci.

Danas je ipak drugačije. Slavimo Isusovo uskrsnuće, pjevaju se uskrsne pjesme, blagoslivlje se uskrsno jelo, crkve će biti pune, a sjećanja na djetinjstvo i mnoge Uskrse nekada tinjat će u srcima i naše male zajednice, a vjerujem i mnogih drugih starijih vjernika.