Komentar: Piše: Klara Car Labinac
Kako uključiti osobe s invaliditetom u život Crkve
U organizaciji Metropolitanskog pastoralnog instituta u Rijeci, 27. rujna održan je Teološko-pastoralni seminar pod naslovom „Zajedno biti Crkva“. Tema je bila izgradnja Crkve na principu inkluzivnosti – uključivosti, posebno osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.
Za Zvona piše Klara Car Labinac, povjerenica za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Riječke nadbiskupije.
Prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj na dan 1. rujna 2022. u Primorsko-goranskoj županiji osobe s invaliditetom čine 12,4% ukupnog stanovništva. Kada tu pridodamo obitelji i prijatelje, gotovo da ne postoji osoba koju se život i rad osoba s invaliditetom barem malo ne tiče. To je poglavito važno za pastoralne djelatnike.
Ukloniti prepreke prostora i komunikacije
Središte i temeljni cilj pastorala osoba s invaliditetom njihova je punopravna integracija u život Crkve. Da oni ne budu objekt nego subjekt pastorala. Kako bi se to moglo ostvariti, potrebno je ukloniti teškoće: prepreke prostora i prepreke komunikacije. One prostora prvenstveno su barijere koje onemogućuju kretanje i pristup osoba s invaliditetom. Njih bi trebalo ukloniti na način kako to propisuje Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevinama osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti.
Prepreke komunikacije najvećim dijelom tiču se osoba s oštećenjem sluha kojima u prvom redu treba osigurati mise na znakovnom jeziku kao i znakovnu ispovijed. Ovisno o interesu dobro bi bio organizirati i katehetske, biblijske i slične susrete za različite dobne skupine. Slične susrete treba organizirati i za slijepe osobe. Liturgijska slavlja i susrete na kojima sudjeluje više osoba s intelektualnim teškoćama treba prilagoditi tako da govor i trajanje budu prihvatljivi za te osobe.
Uz same osobe s invaliditetom pomoć i podršku često trebaju i članovi njihovih obitelji. Roditelji, braća, sestre, supružnici, djeca. Pastoralna skrb ne smije izostati ni za osobe smještene u institucijama kao i one u organiziranu stanovanju.
Punopravna integracija znači stvoriti osobama s invaliditetom uvjete da mogu razvijati svoje talente i ugrađivati ih u život Crkve. Često ljudski pristup, pomoć u kretanju i poklonjeno vrijeme nekome puno više znače nego nešto materijalno. Sve ovo zahtijeva rad na sebi, edukaciju i informiranje.
Što činiti u župi?
Kako omogućiti punopravnu integraciju osoba s invaliditetom unutar župne zajednice? Osim već spomenutog uklanjanja prepreka prostora i komunikacije potrebno je na početku detektirati o kojim se ljudima radi, što oni mogu i žele. Poticati i iskoristit njihove jake strane u životu župne zajednice.
Događa se često da roditelji djece s intelektualnim teškoćama ili djece iz spektra autizma ne mogu dolaziti s djecom na misu jer djeca ne mogu biti mirna i tiha. Dobro bi bilo za svaki konkretni slučaj pokušati naći neko rješenje (mirniji kutak, kor, sakristija). Senzibilizirati ostale vjernike. Ako je to moguće s obzirom na vrstu teškoće i takvoj djeci omogućiti da prvu pričest i krizmu imaju s drugom djecom u župi. Punopravna integracija znači stvoriti osobama s invaliditetom uvjete da mogu razvijati svoje talente i ugrađivati ih u život Crkve.
Volonteri su ključni u cijelom tom procesu. Potrebno je razvijati svijest da volonter može biti svatko u okvirima svojih mogućnosti i talenata. Ukazivati kako često ljudski pristup, pomoć u kretanju i poklonjeno vrijeme nekome puno više znače nego nešto materijalno. Župnik je tu ključna osoba koja može povezati ljude jer pozna svoje župljane.
Uz redovni pastoralni rad kako na razini župe tako i nadbiskupije prilika za dodatno povezivanje i uključivanje prigodna su događanja povezana uz određene datume kao što je npr. Međunarodni dan osoba s invaliditetom 3. prosinca i hodočašća.
Sve ovo zahtjeva od svih nas rad na sebi, edukaciju i informiranje o pojedinim teškoćama. Tu nam mogu pomoći same osobe s invaliditetom, zatim ljudi koji se u drugim područjima života bave osobama s invaliditetom i djecom s teškoćama u razvoju, a i mi kao povjerenstvo učinit ćemo sve što bude u našoj moći.
U Riječkoj nadbiskupiji već postoji rad s osobama s invaliditetom, u nekim aktivnostima bili smo među prvima, ako ne i prvi u Hrvatskoj. Od početka uvođenja vjeronauka u škole za učenike Centra za odgoj i obrazovanje organizirane su pripreme i slavlja prve pričesti i krizme. Isto je i s Centrom za autizam Rijeka. Do zatvaranja Teologije u Rijeci bogoslovi 1. i 2. godine, a prošle godine propedeuti, u sklopu svoje formacije redovito su dolazili u ustanove koje brinu o osobama s invaliditetom i tako se neposredno upoznavali s njihovim korisnicima i radili s njima, što je obostrano bilo dragocjeno iskustvo.
U Centru za rehabilitaciju Rijeka na Brašćinama održavaju se redoviti tjedni vjeronaučni susreti. Od 2018. susreti se održavaju i u Centru za rehabilitaciju Fortica u Kraljevici. U domu Turnić svakog 2. petka u mjesecu slavi se misa, a povremeno i u Centru na Brašćinama .
Od 1998. do 2019. uz pauzu 2010. - 2014. u Rijeci aktivno djeluje zajednica Vjera i svjetlo. Radi se na tome da se zajednica opet oživi. Vjera i svjetlo duhovni je međunarodni pokret zajednica koji okuplja osobe s intelektualnim teškoćama, njihove roditelje i prijatelje. Rođen je iz želje da pomogne osobama s intelektualnim teškoćama, njihovim roditeljima i obiteljima, pronaći svoje mjesto u društvu i Crkvi.
Iz rubrike: Komentar
Tomaš Halik: Biti „činitelji nemogućeg“ (4. dio)
Donosimo posljednje od četiri promišljanja o Uskrsu češkog svećenika i teologa Tomaša Halika, iz knjige “Noć ispovjednika: kršćanska vjera u doba neizvjesnosti”.
Tekst je preuzet s https://www.abc.net.au/ Prevela: Bruna Velčić.
