Kardinal Nemet: Mir počinje kada se usudimo pitati koje smo zlo nanijeli drugima

Uzoriti kardinale Nemet, dolazite u Lovran na poziv nadbiskupa Mate Uzinića, na Mediteranske teološke susrete čija je tema ove godine „Prorokovati mir okruženi bukom rata: Mirotvorstvo u doba militarizma“. Što danas znači prorokovati mir u Europi koja se ponovno navikava na jezik rata, naoružavanja i straha?

Jednom riječju rekao bih da je to kontrakultura. To znači biti protiv kulture straha, kulture rata, militarizacije i naoružavanja koje je, nažalost, ponovno snažno krenulo posljednjih godina, osobito nakon rata u Ukrajini, ali i zbog drugih sukoba i političkih promjena u svijetu. Za mene je vrlo važno da Crkva i svaki katolik u toj Crkvi imaju zadaću biti proroci mira. Prorok je u narodu gotovo uvijek u manjini. Uvijek je bio jedan, dvojica ili trojica, ali nikada većina. Uvijek je bio kritiziran, a često i proganjan, upravo zato što je govorio drukčije od glavne struje. Danas je glavna struja često huškanje na rat. Zato nije lako biti prorok mira. Međutim, primjer Isusa Krista pokazuje nam da je on došao biti glavni prorok, onaj koji svojim glasom mijenja mentalitet ljudi svojega vremena, ali i našega vremena. Isus i danas živi. On po svojoj riječi, sakramentima, Crkvi i ljudima koji su mu odani ponovno govori. To je proročki glas koji mi kao katolici moramo uvijek podizati.

Papa Lav XIV. rekao je da je „rat ponovno u modi“. Je li opasnost danas samo u ratovima koji se vode ili i u činjenici da se rat ponovno počinje smatrati normalnim političkim sredstvom?

Mislim da je ta druga stvar mnogo opasnija. Kada je Rusija u veljači 2022. napala Ukrajinu, novine, televizije i internet bili su puni izvješća o ratu i njegovim strahotama. Onda se, polako, čovjek počeo navikavati. Došli su i drugi ratovi, osobito rat na Bliskom istoku, koji ne pogađa samo ljude ondje, nego i cijeli svijet, uključujući ekonomiju. Čovjek se lako navikne. To vidim i u običnom životu. Kada dođem u neku župu, vidim da bi nešto trebalo popraviti, ali ljudi koji ondje žive više to ni ne primjećuju jer su se navikli. Isto se događa i s ratom. Kada smo stalno bombardirani vijestima o ratu i o potrebi sigurnosti, počnemo prihvaćati tvrdnju da se opasnost može spriječiti ili kontrolirati jedino militarizacijom i naoružavanjem. Za mene je ta tvrdnja u samoj početnoj točki nepravedna i neistinita. Istinita tvrdnja bila bi: sjednimo i razgovarajmo. Ako se desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata na velikom svjetskom planu moglo izbjeći velike ratove, to je bilo moguće zato što su ljudi razgovarali. Multilateralizam i dijalog riječi su koje polako nestaju iz današnjeg rječnika. Tu vidim najveću slabost.

Dolazite iz Srbije, iz regije koja nosi teško nasljeđe ratova devedesetih, ali i iz prostora u kojem gotovo svi narodi sebe najradije vide kao žrtvu. Kako propovijedati mir ondje gdje svaka zajednica ima svoju bol, ali često nema snage čuti bol drugoga?

Prije dvadesetak godina čitao sam vrlo zanimljivu knjigu Roberta Schreitera, američkog teologa koji je pisao o pomirenju. On kaže da pomirenje počinje tek onda kada sebi postavim pitanje: koje sam zlo nanio drugoj strani i kako se ta druga strana osjeća nakon svih tih nepravdi i nasilja? To znači izaći iz vlastitog ega i iz zatvorene sredine u kojoj sam samo ja žrtva. Treba pogledati drugu stranu i vidjeti koliko je i ona žrtva. Tek tada se otvaraju perspektive razgovora. Dok nema empatije za drugu stranu, nema ni mogućnosti napretka. Naravno, postoje i druge važne stvari, ali mislim da je to nutarnje mijenjanje svjetonazora i razumijevanja procesa pomirenja presudno. Nažalost, vidimo da pomirenje na našim prostorima nije osobito voljeno ni promovirano. Tu ima još jako mnogo posla. Potrebno je i čišćenje naše pameti i naše zajedničke memorije. To nije samo osobna, nego i društvena stvar. Postoje društvene ideologije, pa i ideje zavjere, koje ne dopuštaju čovjeku da iziđe iz zatvorenog kruga vlastite žrtve.

Na prostoru bivše Jugoslavije religija je često bila čuvar identiteta, ali ponekad i gorivo za političke i ratne sukobe. Kako Crkve mogu služiti narodima, a da ne postanu zatočenice nacionalnih projekata?

Vratio bih se na prvo pitanje: trebaju nam proroci i u Crkvi. Trebaju nam ljudi koji autentično tumače Sveto pismo, Isusove riječi i nauk koji nam je Crkva stoljećima stavljala pred oči. Zahvaljujući papi Lavu XIII. u Katoličkoj Crkvi počeli smo razvijati socijalni, odnosno društveni nauk. Nakon gotovo sto pedeset godina taj nauk predstavlja iznimno bogatstvo za cijeli svijet, ne samo za katolike i za Crkvu. U njemu imamo sredstva i mogućnosti tražiti odgovore na teške situacije. Problem je često u tome što su oni koji su odgovorni za zajednicu, a to su pastiri, katkad nespremni reći nešto protiv glavne struje, protiv nacionalističkih ideja koje se šire na ovim prostorima. Štoviše, svojom šutnjom potvrđuju da je to moguće, iako bi trebalo biti upravo suprotno. Proročki glas rijetko je šutnja. On mora biti glas koji se čuje.

Kako vjernik može prepoznati trenutak u kojem ljubav prema vlastitom narodu ili zemlji prestaje biti krepost, a postaje idolopoklonstvo? 

Za mene je pravilo vrlo jednostavno: ako isključujem nekoga zato što nije iz mojega naroda, iz moje zemlje ili, da tako kažem, iz moje ulice, tada sam već prekoračio granicu. Kršćanstvo i Isusov način života pokazuju nam da je svatko mogao doći k njemu. Nikoga nije isključivao. Čak i u susretima s pripadnicima drugih naroda, s Rimljanima ili Feničanima, znao je biti oštar, ali je i njima uslišavao molitve. On je prelazio granice. To je vrlo važno. Ako nekoga isključujem, stvaram razliku između „nas“ i „njih“. To je početak svakog nacionalizma. Narod, materinji jezik i kulturu treba voljeti. To je, rekao bih, i Božja zapovijed jer je i Bog postao čovjek u jednoj određenoj kulturi, s određenim jezikom, jer je volio tu kulturu, taj jezik i taj narod. Ali to nikada nije značilo isključivanje drugih.

Bili ste sudionik Sinode u Vatikanu. Sinodalnost se kod nas često pogrešno shvaća, ili kao prijetnja hijerarhiji ili kao parlamentarni model u kojem većina odlučuje o svemu. Kako biste jednostavno objasnili što sinodalnost jest, a što nije?

Sinodalnost je zajedničko traženje Božje volje i njezino ostvarivanje u danom trenutku. Metodologija sinodalnih susreta, osobito rad za okruglim stolovima, pokazala se vrlo važnom. To su bili pravi razgovori. To nije parlamentarizam. U parlamentu imate pitanja, odgovore i mogućnost reakcije. Za okruglim stolovima na Sinodi radili smo drukčije. Bilo nas je, primjerice, dvanaestero za stolom. Svatko je imao četiri minute. To znači da sam ja četiri minute govorio, a četrdeset četiri minute slušao. Nije bilo mogućnosti trenutačne reakcije. Gdje je tu parlamentarizam? To je razgovor braće i sestara koji dolaze s istim dostojanstvom. Svi imaju krštenje, svi su članovi Crkve, naroda Božjega, i na temelju toga imaju svoja iskustva sa Svetim Duhom, Crkvom i životom. Mogu donijeti nešto posebno. Mislim da su razgovori u Rimu pokazali da se hijerarhija ne mora bojati parlamentarizma niti gubitka vlasti. Upravo suprotno. U zajednici Božjega naroda jasnije se iskristalizira i služba primata, služba Svetoga Oca, a zatim i služba biskupa i svećenika. Nikada to nije iznad naroda Božjega. Svi smo mi unutar njega.

Kada govorimo o slušanju i sinodalnosti, koga Crkva na našim prostorima još uvijek teško sluša? Jesu li to žene, mladi, siromašni, žrtve zlostavljanja, rastavljeni, LGBT osobe, oni koji su otišli iz Crkve ili neka druga skupina?

Možda bih to rekao malo drukčije. Nije uvijek problem samo u tome da ne slušamo, nego u tome da smo zadovoljni tamo gdje jesmo. Postoji snažna usmjerenost na naše vodstvo, a pritom mislim na svećenike, pastire i biskupe. Imamo osjećaj da već činimo dovoljno, možda čak i previše, i pitamo se zašto bismo išta mijenjali. Nedostaje hrabrosti izići iz vlastitih sredina i tražiti ljude koji su također s nama na putu, sinodalno, ali imaju drukčije osjećaje, drukčije potrebe i traže nešto što nije samo tradicionalno i već prihvaćeno. Papa Franjo je uvijek govorio: napustite svoja mjesta i idite. Bilo da je riječ o periferijama, bolnicama ili ljudima koji jednostavno traže smisao života, poslanje Crkve je pomoći ljudima da ostvare bolji život, život u kojem će smisao biti povezan s Bogom. Bog je smisao i puninu ćemo naći u susretu s njim, ali već ovdje na zemlji možemo se za taj susret pripravljati. Nije najvažnije tko će u nedjelju biti u crkvi i koliko će milostinje dati. Svaku osobu treba uzeti ozbiljno. To su ljudi koji traže put sreće, traže život ispunjen smislom.

Je li manjinska Crkva ponekad slobodnija od Crkve koja je društveno i nacionalno većinska, upravo zato što ne može računati na moć, tradiciju i bliskost s državom? Što male Crkve mogu dati velikima?

Mogu slobodno reći da dolazim iz vrlo male Crkve. Nakon gotovo šesnaest godina u Zrenjaninu došao sam u Beograd. Zrenjaninska biskupija nije velika, ali je ipak bila nekoliko puta veća od sadašnje beogradske nadbiskupije. U Beogradu, međutim, imam mnogo veću mogućnost osobno susretati ljude. To prakticiram, a mislim da je to bilo prihvaćeno već i kod mons. Hočevara, koji je u Beogradu bio gotovo dvadeset godina. Nakon mise znali smo satima ostajati s ljudima. U maloj župi dođe pedesetak ili šezdesetak vjernika, ali oni ostanu, razgovara se i stvara se dobra atmosfera. To se onda prenosi dalje, u njihove obitelji. U tome vidim blagoslov manjih zajednica. Naravno, postoje i ograničenja. Htjeli bismo organizirati velike susrete, okupiti mlade, napraviti više, ali često nema financijskih mogućnosti, nema osoblja, nema dovoljno ljudi. Ipak, to treba prihvatiti ne samo kao ograničenje nego i kao poziv. Svaka lokalna Crkva voljena je Crkva Kristova. Bez obzira na to je li velika ili mala, ona na temelju svojih kapaciteta treba učiniti ono što može. Ponekad trpim jer bih želio napraviti nešto važno, nešto da nas vide i čuju, a ne ide. Ali i to je dio života male Crkve. Ona možda nema moć, ali ima blizinu. A ta blizina može biti veliko bogatstvo.