Kardinalski zbor i kardinalski zbroj

Papa Franjo 7. je prosinca održao svoj 10. konzistorij za kreaciju novih kardinala i u kardinalski zbor uvrstio 21 novog kardinala. Ukupan broj kardinala povećao se na 253, a 140 ih sada ima pravo birati slijedećeg papu na budućim konklavama, ali i biti izabrani za papu. Taj će se broj kroz godinu dana smanjivati, jer s vremenom će barem 10 kardinala navršiti 80 godina, i tako prijeći u onu drugu kategoriju, koja više nema pravo glasa. No to ne znači da će postati nevažni i neutjecajni. O važnosti kardinalata govori imenovanje Angela Acerbia, bivšeg nuncija, kardinalom u dobi od 99 godina. 

Tko su kardinali? To su najbliži papini suradnici, kojima je Papa dao titulu kardinala zbog njihovih osobnih zasluga. Kardinali su počasni članovi rimskog klera – stoga svaki od kardinala, bez obzira odakle dolazi, dobiva jednu rimsku crkvu, kao svoju titularnu crkvu. Kardinali su stožerni stupovi Crkve, a njihova crvena bireta simbolizira poziv da jakošću svjedoče, spremni na mučeništvo,  u korist jačanja kršćanske vjere, mira i spokoja Božjeg naroda i slobode Crkve.

Snaga svjedočanstva odlično je ilustrirana poznatim nam primjerom zagrebačkog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, koji je usred progona bio imenovan kardinalom. Tim činom je njegovo poslanje dobilo na težini, i privuklo pažnju vjernika iz cijelog svijeta: te ugradilo u sveopću Crkvu živo svjedočanstvo ljubavi prema istini. Svjedočanstvo progonjene Crkve, koja ostaje iza progonjenog pastira, postavlja stvari u sveopćoj Crkvi na svoje mjesto, posebno pred opasnošću mlakosti, relativiziranja i svjetovnosti.

Svaki od novoimenovanih i starih kardinala ima neku karizmu i zaslugu koju je potrebno otkriti, ne samo zbog njihova osobna svjedočanstva, već i zbog Crkve koja im je povjerena i koju oni pomažu graditi.

Papa Franjo je u svom nastojanju da obnovi Crkvu, promijenio i kardinalski zbor, koji sada  više nije toliko eurocentričan: iako među glasačima ima nešto manje od 60 evropljana, to više nije većina koja može olako prevagnuti po nekom pitanju. Azijskih kardinala ima već više od 20, nešto manje je afričkih, sjeverno-američkih i južno-američkih. Daleki istok i jug brojčano rastu, razmjerno sa sve većim brojem tamošnjih vjernika. Vidjeli smo, tijekom Papina posjeta Jugoistočnoj Aziji i Oceaniji, mladu Crkvu, živo društvo puno djece. Unatoč materijalnim poteškoćama, ta društva imaju budućnost, jer puna su života, i životnost donose u kardinalski zbor.

Novost je imenovanje kardinala u zemljama gdje su muslimani većina, a kršćani manjina – poput Irana ili Alžira. Oni donose u kardinalski zbor iskustvo i perspektivu međureligijskog dijaloga, karitativnog rada sa siromasima i susret s Bogom u licu upravo tog bližnjeg. A u svoje zemlje, donose prisutnost i vezu s Rimskim biskupom, koji brine i bdije nad udaljenim i malenim zajednicama Kristovih vjernika. Imenovanje beogradskog nadbiskupa Nemeta kardinalom – fokus stavlja na odnos sa pravoslavljem. Najmlađi novi kardinal je Ukrajinski eparh u Melbournu, ima samo 44 godine: njegovo imenovanje znak je nade za Ukrajinski narod, a on donosi glas izmučenog naroda među najbliže Papine suradnike. Novih pet kardinala dolazi iz Latinske Amerike, a kardinalsko imenovanje Vincenta Bokalica Iglica, uz nedavno uzdizanje njegove biskupije Santiago del Estero na rang prvostolnice, nasuprot politički opterećenom Buenos Airesu, poručuje da je potreban veći fokus na siromaštvo i evanđelje, a manje zanimanje za politička previranja.

Nakon posljednjeg konzistorija, kardinalski zbor je pomlađen, i sljedećih će desetljeća ti ljudi utjecati na prioritete Crkve. Iako je oko 80% kardinala glasača izabrao Papa Franjo, pred nama nije homogena skupina, obzirom na njihovo porijeklo, ili društvenu stvarnost u kojoj žive. To također znači da ne možemo jednostavno i pravolinijski ocrtati profil budućeg pape, iako svi vole nagađati o tome. U razgovoru s novinarima, kardinal Timothy Radcliffe, dominikanac, rekao je da bi karizmatični lider budućnosti trebao svakako biti – ponizan. Na kraju, važnije od brojki i geopolitičkih primjedbi, jest otvorenost Božjem Duhu, jer On u konačnici vodi Crkvu, i uvijek – puše tamo gdje hoće (Ivan 3,8).