Krist Kralj

Krist je vladar svega vidljivoga i nevidljivoga, ali i gospodar vremena, na kraju kojeg će izreći svoj sud o svijetu. No nasuprot svjetovnim vladarima, koji svoju vlast očituju u moći nad drugim ljudima, Krist donosi kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta – to je prostor i vrijeme u kojem se vrši Božja volja ili pravednost: ona nadmašuje društvene i socijalne zakonitosti i programe, a očituje se u milosrđu i ljubavi, koje Bog želi dati svakome čovjeku. Zato je istinsko prijestolje Krista kralja – križ njegove muke, smrti i uskrsnuća.

Kristovo kraljevanje na ovom svijetu nikako se ne uklapa u kategorije „uspjeha“, kako ga čovjek zamišlja. Naprotiv, gledajući iz ljudske perspektive, Kristovo je kraljevanje neuspješno. O tome nam govori Lukino evanđelje, opisujući Krista raspetoga: „Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: »Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!« A bijaše i natpis ponad njega: »Ovo je kralj židovski«“ (Luka 23,36-38). U ljudskim je očima Kristovo kraljevanje razlog za izrugivanje: kakav je to kralj, ako umire na križu naočigled sviju? I kakvo je to kraljevstvo ako se s kraljem tako postupa?

Lukino evanđelje nam istovremeno otkriva da iako se masa izruguje i podcjenjuje – uvijek postoji netko tko razumije i vidi. Kao „onaj drugi“ razbojnik na križu do Isusa, u skrušenosti svijesti o vlastitim grijesima, prepoznaje Krista kao kralja i pravednika, te moli milosrđe: „sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“ (Lk 23,42). Dva razbojnika sažimlju stav cijelog čovječanstva pred Kristom kraljem: dok se jedni izruguju, drugi mole za milosrđe, svjesni vlastitih grijeha.

Pred Kristovim licem i riječju, pozvani smo prihvatiti da je on drugačiji Kralj, da kraljuje tako što služi i daje svoj život za druge. Pred tim kraljem možemo zauzeti jedan od dva stava – ili smo svjesni svojih grijeha te od Boga i Krista kralja tražimo milost, ili se oholo izrugujemo svemu što je Božje, svojim riječima, ili svojim životnim stavom.

Evanđelje prethodne nedjelje, 33. nedjelje kroz godinu, na koju se obilježava Svjetski dan siromaha, također govori o kraju vremena: Isus upozorava svoje učenike na sve nedaće koje su pred njima: ratovi, pobune, narod ustaje protiv naroda, veliki potresi, glad i pošast, strahote. Osim toga, zbog svog svjedočanstva, Kristovi učenici bit će izvođeni pred „kraljeve i upravitelje“, i predavani u tamnice (Luka 21,5-19). Isus svoje učenike priprema na crni scenarij, u kojem će se svijet okrenuti i protiv njih, zato što su Kristovi svjedoci. Isus će sam podnijeti sudbinu patnje i smrti, a oni koji ga nasljeduju bit će dionici i njegove muke. No pri tom, ne moraju se bojati ničega, jer sunce pravde će ogranuti onima koji se Božjeg imena boja (Mal 3,20), a Gospodin dolazi suditi po pravdi i pravici (Psalam 98,9). Kad se očituje Kristovo kraljevstvo, oni koji vrše Božju volju – po pravednosti i milosrđu – bit će spašeni.

Pravednost pri tom – ne označava puko ispunjenje propisa i zakona – već život po ljubavi, konkretnoj ljubavi za svakog čovjeka, posebno za one u potrebi. Evanđelje nas uči da će se na kraju vremena Krist kralj očitovati – u licima siromaha i progonjenih, koje povijest odbacuje, ali vječnost čeka da ih prigrli (Lk 23,43). Tada će i nama biti jasno – jesmo li prepoznali Krista kralja i njegovo kraljevstvo za ovoga života, ili smo mu se svojim riječima i načinom života tek - rugali?