Kršćani za Europu: Snaga nade

„Lijepo je postati hodočasnicima nade. I lijepo je nastaviti to biti, zajedno!” To je poziv koji je Papa Lav XIV, na završetku Jubileja nade, uputio svim našim Crkvama kako bi vrijeme koje se otvara bilo „početak nade”.

Kao predsjednici europskih biskupskih konferencija osjećamo odgovornost prihvatiti Papin poziv i podijeliti ga. Živimo u svijetu rastrganom i polariziranom ratovima i nasiljem. Mnogi naši sugrađani su tjeskobni i dezorijentirani. Međunarodni poredak je ugrožen. U toj situaciji Europa mora ponovno otkriti svoju dušu kako bi mogla ponuditi cijelome svijetu svoj nezamjenjivi doprinos „općem dobru”. To ćemo moći učiniti razmišljajući o onome što je pridonijelo utemeljenju Europe.

S povijesnog gledišta, nakon helenističke i rimske civilizacije, kršćanstvo je bilo jedan od temeljnih stupova našega kontinenta. Uvelike je oblikovalo lice humanističke, solidarne i svijetu otvorene Europe.

Danas živimo u pluralističkoj Europi, obilježenoj jezičnom raznolikošću, regionalnim kulturnim razlikama te brojnim religijskim i duhovnim tradicijama. Premda su kršćani danas manje brojni, to ih ne sprječava da se, s hrabrošću i ustrajnošću, vrate temelju svoje nade.

U razdoblju neposredno nakon razornog rata, s istrebljenjem milijuna ljudi iz rasnih, vjerskih i identitetskih razloga, nametnula se hitna potreba za izgradnjom novoga svijeta. Mnogi katolički laici odlučno su zamislili Europu kao zajednički dom te su se zauzeli za razvoj novoga međunarodnog okvira, osobito stvaranjem Ujedinjeni narodi. Cilj je bio ostvarenje pomirenog društva, zamišljenog kao točke susreta i jamstva međusobnog poštovanja posebnosti, kao bedema slobode, jednakosti i mira.

U Deklaraciji koja je dovela do stvaranja Europske zajednica za ugljen i čelik (EZUČ), prvog koraka prema Europska unija, njezini su sastavljači mudro izjavili: „Organizirani i vitalni doprinos koji Europa može dati civilizaciji neophodan je za održavanje miroljubivih odnosa. Europa se neće izgraditi odjednom, niti kroz cjelovitu konstrukciju; ona će se graditi kroz konkretna ostvarenja koja će prije svega stvoriti realnu solidarnost.”

Očevi utemeljitelji Europe, Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi, nadahnuti svojom kršćanskom vjerom, nisu bili naivni sanjari, nego arhitekti veličanstvene, iako krhke građevine. „Budući da su ljubili Krista, ljubili su i čovječanstvo te su se zauzeli da ga ujedine”, kako je više puta istaknuo Sveti Ivan Pavao II, podsjećajući na ulogu kršćana u izgradnji Europe.

Konrad Adenauer je 25. ožujka 1957., u svom govoru povodom potpisivanja Ugovora o osnivanju Europska ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za atomsku energiju (EEA), izjavio: „Donedavno su mnogi smatrali neostvarivim sporazum koji danas službeno potvrđujemo (…). Znamo koliko je ozbiljna naša situacija, koja može pronaći rješenje samo u ujedinjenju Europe; znamo također da naši planovi nisu sebični, nego imaju za cilj promicati dobrobit cijeloga svijeta. Europska zajednica slijedi isključivo miroljubive ciljeve i nije usmjerena ni protiv koga (…). Naš je cilj surađivati sa svima kako bismo promicali napredak u miru.”

Ubojita tragedija Drugoga svjetskog rata upozorila je utemeljiteljsku generaciju Europe na napast totalitarnih režima koji se hrane nacionalizmom kako bi slijedili hegemonijske ciljeve, čiji ishod može biti jedino rat. „Pretjerani nacionalizam je oblik idolopoklonstva: stavlja naciju na mjesto Boga i protiv čovječanstva”, tvrdio je Alcide De Gasperi, naglašavajući da „Ujedinjena Europa nije rođena protiv domovina, nego protiv nacionalizama koji su ih uništili”.

Europa se ne može svesti na gospodarsko i financijsko tržište, jer bi time izdala početnu viziju svojih utemeljitelja. Poštujući vladavinu prava i odbacujući isključive logike izolacionizma i nasilja, odlučit će se za nadnacionalno rješavanje sukoba, birajući odgovarajuće mehanizme i saveze. Mora uvijek biti spremna obnoviti dijalog, čak i u slučajevima sukoba, te zauzimati se za pomirenje i mir. Europa je pozvana tražiti savezništva koja postavljaju temelje za istinsku solidarnost među narodima.

Unatoč brojnim euroskeptičnim pokretima u različitim zemljama kontinenta, Europljani su se ponovno približili jedni drugima, osobito nakon početka rata u Ukrajini. Jedan međunarodni poredak umire, a novi se još treba roditi. Papa Franjo, svjestan da se nalazimo u razdoblju epohalne promjene, to je ovako opisao:

„U prošlom stoljeću Europa je svjedočila čovječanstvu da je novi početak moguć: nakon godina tragičnih sukoba, koji su kulminirali najstrašnijim ratom kojega se pamti, uz Božju milost pojavila se novost bez presedana u povijesti. Pepeo ruševina nije mogao ugasiti nadu i traženje drugoga, koji su gorjeli u srcu očeva utemeljitelja europskoga projekta. Oni su postavili temelje bedema mira, građevine izgrađene od država koje se nisu ujedinile prisilom, nego slobodnim izborom općega dobra, zauvijek odričući se međusobnih sukoba. Europa je, nakon tolikih podjela, napokon ponovno pronašla samu sebe i započela graditi svoj dom. (…) Obnovi umorne Europe, ali još uvijek bogate energijom i potencijalima, može i mora pridonijeti Crkva. Njezina se zadaća podudara s njezinim poslanjem: navještaj Evanđelja, koji se danas više nego ikada očituje ponajprije u susretu s ranama čovjeka, donoseći snažnu i jednostavnu Isusovu prisutnost, njegovu milosrdnu i ohrabrujuću utjehu” (Govor prigodom dodjele Nagrada Karla Velikog, 6. svibnja 2016.).

Svijet treba Europu. To je hitnost koju kršćani trebaju prihvatiti kako bi se potom odlučno zauzeli, gdje god se nalazili, za njezinu budućnost s istom živom sviješću kakvu su imali očevi utemeljitelji. „Življena kao nesebično zauzimanje u službi grada, u službi čovjeka, politika može postati čin ljubavi prema bližnjemu”, objašnjavao je Robert Schuman. U ime svoje vjere, kršćani su pozvani dijeliti sa svim stanovnicima europskoga kontinenta svoju nadu u sveopće bratstvo.

Jean-Marc Aveline, nadbiskup Marseillea, predsjednik Francuske biskupske konferencije

Matteo Maria Zuppi, nadbiskup Bologne, predsjednik Talijanske biskupske konferencije

Georg Bätzing, biskup Limburga, predsjednik Njemačke biskupske konferencije

Tadeusz Wojda, nadbiskup Gdanjska, predsjednik Poljske biskupske konferencije