Matija Vlačić Ilirik

Teološko nasljeđe Matije Vlačića, život ispunjen polemikama i složen odnos prema katoličkom i protestantskom taboru doprinijeli su njegovoj dugotrajnoj historiografskoj zapostavljenosti. Tek sredinom 20. stoljeća, s razvojem moderne, nekonfesionalne historiografije, Vlačić počinje privlačiti zasluženu pozornost te su teolozi, kao i povjesničari, zdušno prionuli analizi brojnih tisuća stranica koje je taj izuzetno plodonosan autor ostavio svijetu u nasljeđe.

Poseban poticaj dala je 500. godišnjica reformacije, koja je iznjedrila čitavu omanju knjižnicu vrijednih knjiga i znanstvenih radova, kao i popularnih publikacija namijenjenih široj publici.

Na hrvatskom govornom području objavljene su desetljećima nakon Vlačićeve biografije iz pera Mije Mirkovića čak tri suvremena prikaza njegova života i djelovanja: prijevodi biografija Olivera K. Olsona i Luke Ilića s engleskog jezika te biografski prikaz Vlačića kao historiografa autorice Marine Schumann. Znanstveni skupovi koji u organizaciji Grada Labina u četverogodišnjem ritmu prate najnovija istraživanja o Vlačiću i rezultiraju vrijednim zbornicima s radovima znanstvenika iz desetak zemalja – za koji mjesec bit će objavljen peti takav zbornik – ključan su doprinos oživljavanju flacijanskih istraživanja i u našoj zemlji. Valja napomenuti da je posljednjih godina postavljeno i nekoliko spomen-ploča u gradovima gdje je Vlačić djelovao.

Matija Vlačić-Franković rođen je 1520. godine u Labinu i ne znamo mnogo o njegovim ranim godinama. Školovanje je vjerojatno započeo u rodnom gradu kod franjevaca, a sa šesnaest godina seli se u Veneciju kod rođaka Balde Lupetine, franjevca i potajna pristaše luteranskog nauka, gdje je na daljnjem školovanju usvojio humanistički pristup izvorima, jezicima i povijesti. Duhovno probuđen, želio je stupiti u franjevački red poput svog rođaka, no na njegov nagovor, umjesto toga, započinje sa studijem u Augsburgu, Baselu i Tübingenu. Iako je imao potporu sunarodnjaka i uvaženih profesora, mladi Vlačić nije se baš dobro osjećao u novom podneblju: prema rijetkim autobiografskim zapisima koje nam je ostavio, nije mu odgovarala hrana, mučio se s njemačkim jezikom i patio je od depresije. Prekretnicu je donijelo preseljenje u Wittenberg, gdje se upoznao s Martinom Lutherom i Philippom Melanchthonom.

U tom luteranskom gradu, presudno obilježenom djelovanjem mladog sveučilišta na teritoriju saskog kneza Fridrika Mudrog, Vlačić je uz Lutherovu potporu ostvario zavidnu karijeru, budući da je već u mladoj dobi preuzeo katedru za grčki i hebrejski jezik. U Wittenbergu se prvi put i oženio, kćerkom luteranskog pastora Elisabethom Faust, i Luther je osobno prisustvovao vjenčanju.

Ovu rijetku udobnu fazu Vlačićeva života naglo je prekinulo donošenje carskog zakona Interima 1548. godine, koje je nakon poraza protestantskih snaga u Schmalkaldskom ratu nametnulo luteranstvu kompromis s Rimskom Crkvom i povratak nekih katoličkih praksi. Dok se wittenberško sveučilište pomirilo sa situacijom i sudjelovalo u pregovorima, Vlačić je to doživio kao neoprostivu izdaju Lutherovih ideja (Luther sam to nije doživio, jer umro je 1546. godine).

Napustio je Wittenberg i preselio se 1549. godine u Magdeburg, tadašnji bastion protestantskog otpora, bogat trgovački grad koji je uspijevao odolijevati pritisku carske katolizirajuće politike. Ondje je pokrenuo opsežnu polemičku produkciju spisa protiv dotadašnjih suradnika u Wittenbergu, uz potporu kruga istomišljenika.

Započeo je i golemi projekt Magdeburških centurija – prve sustavne crkvene povijesti napisane iz protestantske perspektive, kao i rad na jednom od svojih najpoznatijih djela, koje je do kraja svog života prerađivao i nadopunjavao: bio je to Katalog svjedoka istine, skup biografija i iskaza raznih ličnosti iz čitave povijesti Crkve koje su, prema njegovu mišljenju, očuvale tijekom povijesti kršćanstva izvorni Kristov i apostolski nauk unatoč vjerskim i političkim previranjima. Djelo je bilo pokušaj da se dokaže kako Lutherova reformacija nije bila nekakva inovacija nego povratak na izvorno kršćanstvo.

Vlačićev život nakon odlaska iz Magdeburga 1557. bio je obilježen stalnim seljenjem iz grada u grad, sukobima s gradskim i crkvenim vlastima, kojima su njegovi teološki stavovi bili odviše radikalni, i nastojanjima da objavljuje spise unatoč cenzuri. Iako je dobio prestižno i dobro plaćeno profesorsko mjesto na Sveučilištu u Jeni, teološka polemika i neprijateljstvo koje je navukao na sebe beskompromisnim istupima protiv pojedinaca i skupina za koje je smatrao da ne slijede izvorni Lutherov nauk naposljetku su 1561. doveli do gubitka profesure i prava boravka na području ernestinske Saske.

Time započinje razdoblje neprestanih selidbi iz grada u grad s mnogobrojnom obitelji i velikom privatnom knjižnicom, praćenih problemima izazvanim sve slabijim zdravljem i polemičkom nepopustljivošću zbog koje bi uvijek iznova bio prisiljen napustiti boravište. Ovih posljednjih trinaest godina života živio je takoreći u progonstvu, pronalazeći kratkotrajna utočišta u Regensburgu, Antwerpenu, Strasbourgu i, naposljetku, u Frankfurtu na Majni, uvjetovana suzdržavanjem od javnih teoloških rasprava i obilježena nastojanjima da pronađe tiskare za svoje spise i plasira ih na sajmove knjiga u Frankfurtu i Leipzigu. Vlačićeva prva supruga preminula je početkom 1564. godine, a već pola godine kasnije, prepušten brizi za mnogobrojnu obitelj i sve lošija zdravlja, sklopio je drugi brak u Regensburgu s Magdalenom Ilbeck, također kćerkom luteranskog pastora, koja mu je rodila još šestero djece.

Vlačićeva posljednja životna postaja bila je Frankfurt na Majni, koji je po nalogu gradskih vlasti također morao napustiti do početka svibnja 1575. Međutim, iscrpljen i pateći od teških želučanih smetnji, Vlačić je umro prije isteka navedenog roka, 11. ožujka, u krugu obitelji i malobrojnih prijatelja i suradnika.