Misao o svećeničkom pozivu stalno je bila u meni

Odrastao si i živio u Njemačkoj, otkuda onda mlada misa u Matuljima? 

Moji su roditelji živjeli u Kotor Varošu u BiH i krajem 70-ih odlučili su se na novi početak te tako pronašli novi dom u Matuljima, gdje su i gradili kuću. Otac je u to vrijeme već radio u Njemačkoj, a majka se sa starijim bratom i ostalom rodbinom uselila u kuću. Drugi brat rođen je u Rijeci te su 1985. svi zajedno došli u Njemačku, gdje sam se i ja na koncu rodio kao najmlađe dijete. Uvijek smo bili povezani s Matuljima te bismo više puta godišnje dolazili na odmor, a 2016. moji su se roditelji potpuno vratili u Matulje nakon što su se u Njemačkoj umirovili. Tako smo od samih početaka bili povezani s našom Župom Krista Kralja i tu vezu smo sve godine održavali pa uopće nije bilo upitno gdje ću slaviti mladu misu.

Kako je tekao tvoj životni put vjere? Gdje si vjeru upoznao, tko ti ju je prenio?

Iako sam nešto kasnije krenuo putem redovništva i svećeništva, nisam klasični obraćenik koji je tek kasnije upoznao vjeru. Ja sam naime rođen i odrastao u kršćanskoj obitelji gdje je vjera bila jako važna i gdje su se naši roditelji trudili temelje vjere već od našeg rođenja prenositi i učvrstiti. Nama je bilo normalno ići svaku nedjelju na misu, svakodnevno moliti i nastojati održavati taj vjernički duh. Tako sam i kasnije, u mladenačkim godinama, bio i ministrant, pjevao sam i jedno vrijeme u našim zborovima i bio na raspolaganju našim svećenicima koji su djelovali u Hrvatskoj katoličkoj misiji Stuttgart. Svaki dan išao bih na misu i molio.

Isto su tako na mom vjerničkom putu velik utjecaj imali i fratri koji su djelovali u našoj misiji i koji su prepoznali da u meni ipak ima nešto što se isplati razviti i o čemu valja voditi brigu. Svakako mi se to vrijeme odrastanja uz naše fratre i časne sestre urezalo itekako u pamćenje i pomoglo mi je u mom kasnijem životu.

Kako je u tebi rastao svećenički poziv? Zašto si za svoju svećeničku formaciju izabrao Hrvatsku, a ne Njemačku?

Kao što sam već naveo, već od malih nogu bio sam aktivan u našoj misiji i bio sam svaki dan na misi i pomagao fratrima. O svećeničkom pozivu nikada nisam razmišljao nego, kako to često zna biti, pobožne žene koje su redovito bile na misi govorile su mi kako bih mogao biti fratar. Meni je to bilo čudno jer mi takvo što nikada nije palo na pamet, a nisam ni znao kako se postaje fratar. Ja sam to uvijek ljubazno odbijao, ali s vremenom, kako je to postalo sve jače, počeo sam i ja o tome razmišljati i raspitivati se kako se postaje fratar. U tome mi je, uz naše fratre, pomogao i jedan moj školski kolega, koji je nakon školovanja u Njemačkoj išao u naše sjemenište u Sinj i zaređen je 2011. godine.

Iako sam bio donio odluku da ću s njim u sjemenište, ipak je Bog imao neke druge planove za mene pa sam se išao dalje školovati i raditi. No samo razmišljanje o pozivu nikada me nije napustilo, pojavila bi se ta misao redovito u meni, ali ja sam to uvijek odbijao i kako je vrijeme teklo, imao sam izgovor da je moje vrijeme prošlo i da je sada kasno. No onda me je 2017. godine ta misao tako jako uzdrmala, da se tako izrazim, da je nisam mogao lako odbiti. I tako sam nakon dugog razmišljanja, molitve i savjetovanja došao do odluke da je ipak to moj put na koji me Bog poziva. Iako sam imao siguran posao i već dugogodišnji radni staž, ipak sam se odlučio poslušati Božji poziv. Neki su mi rekli da je rizik sve napustiti, ali rekao sam im ako sada ne odem, ta će me misao proganjati cijeli život i uvijek ću se pitati jesam li pogriješio što nisam otišao. Odlučio sam stoga prihvatiti Božji poziv i pokušati, ako ne uspije, barem znam da to nije bilo ono što je Bog htio za mene i više si oko toga ne moram razbijati glavu. Ali kako vidite, ipak je to bio Božji plan i danas stojim na kraju svoje početne formacije i nastavljam svoj svećenički hod.

Za Hrvatsku sam se odlučio jer sam cijeli svoj život proveo s Hrvatima u našoj misiji i zato što sam se uvijek osjećao kao Hrvat, a ne Nijemac. Iako sam živio u Njemačkoj, na misi na njemačkom jeziku bio sam samo nekoliko puta i zato mi uopće nije bilo upitno da na svoj redovnički i svećenički put želim poći u Hrvatskoj.

Prvu svećeničku službu obavljat ćeš ipak u Njemačkoj, u Münchenu. Što od tebe očekuju franjevački poglavari?

Svakako je činjenica da sam živio u Njemačkoj i da znam jezik pridonijela odluci moga poglavara da svoju prvu službu obavljam u Njemačkoj na hrvatskoj župi. Naime, njemačke biskupije djelovanje stranih svećenika vežu uz uvjet da dobro poznaju jezik jer je suradnja s (nad)biskupijama i župama u kojima djelujemo intenzivirana i sve je veća povezanost i stoga je neophodno dobro poznavati jezik.

Iako je moje svećeničko iskustvo u Hrvatskoj vrlo skromno, ipak sam uspio upoznati način djelovanja u Hrvatskoj i Njemačkoj pa to može sigurno pridonijeti plodonosnom pastoralu među Hrvatima u Njemačkoj kako bismo uspjeli sačuvati svoj hrvatski identitet, a istodobno zahvaliti na gostoprimstvu koje su nam Nijemci udijelili.

 Što očekuješ od redovništva i svećeništva?

Zahvalan sam svojem poglavaru što mi je kao prvu službu udijelio hrvatsku župu München jer će nas u samoj župi biti petorica fratara, a to već omogućava suživot blizak samostanskom životu koji sam živio ovdje u Hrvatskoj i koji je bio jedan od razloga zašto sam postao redovnik.

Redovništvo i svećeništvo pred velikim je izazovima, pogotovo u Njemačkoj. I sami svjedočimo nastojanjima oko reformi kako bi to zvanje postalo atraktivnije mladima današnjice. No ne smatram da će nas reforme usmjeriti prema budućnosti nego se moramo osloniti na ono što je u temeljima. U vidu uvijek treba imati ono zbog čega nas je Bog pozvao za ovo što jesmo. Svećenici i redovnici danas itekako imaju svoju ulogu i mjesto u društvu, samo se ne smiju zatvoriti u sebe nego biti tu, s ljudima i za ljude, kako bi mogli ispuniti svoju svrhu.

Njemačka ima dugu tradiciju kršćanstva, sveučilišta, mnoge ugledne svećenike i teologe. Danas pak prednjače u valu suvremenih promjena unutar Katoličke Crkve. U Hrvatskoj je život Crkve još uvijek više oslonjen na tradiciju, definirane uloge svećenika i laika te jasnih pravila. Dijelom je to i zbog generacija odgojenih u komunističkom sustavu koje nisu odrasle u ozračju slobode i demokracije. Imaš iskustva iz Njemačke i Hrvatske, usporedi život Crkve, život župa, vjernika u te dvije zemlje.

Što se tiče Hrvata, tu nema razlike živjeli oni u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, Hrvati u velikom broju idu na nedjeljne mise na hrvatskom jeziku i aktivni su u svojim misijama i župama. Crkva jest važan čimbenik u životu Hrvata jer ona nas drži na okupu i čuva one vrijednosti koje su već naši stari živjeli i koje su nama prenijeli. Hrvatske misije i župe u Njemačkoj neki su komadić Hrvatske koji dopušta osjećaj domovine čak i kod onih generacija koje su se rodile u Njemačkoj.

Iako se čuje puno toga o Crkvi u Njemačkoj, treba reći kako ima puno Nijemaca koji su aktivni vjernici, koji redovito primaju sakramente i koji žive svoju vjeru. Ali Nijemci ipak nemaju takvu povezanost s Crkvom kao Hrvati, utjecaj Crkve u društvu svake se godine smanjuje, a to se vidi i na broju godišnjih ispisa iz Katoličke Crkve. Po nekim se župama više ne nudi redovito slavlje sakramenata i ljudi često ne nalaze onu duhovnu dimenziju koju očekuju naći u Crkvi.

Možda je najveća razlika upravo povezanost sa župom, koja je kod nas Hrvata još uvijek jako izražena. Iako je sve više kritika na račun tradicije i često je smatraju zaprekom napretku, ipak vidim da je to čimbenik koji ljudima daje sigurnost i stabilnost u njihovim životima.