Nemojmo dopustiti da nama zavlada nasilje: ljudskost mora prevladati

Dr. Raheb podijelila je svoje informativno, ali jednako tako dirljivo predavanje u tri dijela. U prvom je dijelu postavila pitanje je li fraza "doba militarizma" prikladan opis za regiju u kojoj rat nije tek razdoblje, već trajno stanje. Drugi dio istraživao je kako su se kršćanske teologije Bliskog istoka nosile s izazovima regije, dok je treći odjekivao težnjama sadašnjih i budućih generacija mladih, kao i njihovim nadama za mogućnost dostojanstvenog života.

Što se tiče prvog dijela, dr. Raheb ustvrdila je da militarizam nije ‘doba’ na Bliskom istoku. „Za većinu ljudi koji danas žive, to je jedina stvarnost koju su ikada poznavali. Zemlje diljem regije pretrpjele su dugotrajna razdoblja rata i sukoba tijekom nekoliko desetljeća. Te stvarnosti uključuju kolonijalne povijesti, genocide, formiranje i raspad postkolonijalnih država, uzastopne ratove, stalne okupacije, ponovni uspon sektaštva i vjerskog fanatizma, nepravdu, raseljavanje i dehumanizaciju. To nije samo pozadina; to je sam teren na kojem se mora graditi svaki razgovor o miru u ovoj regiji. Rat nije iznimka od normalnog života. On je normalan život. Uzastopne generacije iskusile su neprekidnu izloženost sukobima, pri čemu su neke skupine preživjele više ratova tijekom svog života.”

Kako bi opisala ovu geopolitičku stvarnost koja utječe na svakog pojedinca u regiji, predstavila je koncepte kamerunskog filozofa Achillea Mbembea o nekropolitici i nekro-moći. Prema tim konceptima, "u našem suvremenom svijetu oružje se koristi u interesu maksimalnog uništenja osoba i stvaranja svjetova smrti – novih i jedinstvenih oblika društvenog postojanja u kojima su goleme populacije podvrgnute životnim uvjetima koji im dodjeljuju status živih mrtvaca." (A. Mbembe, Nekropolitics, u: Public Culture, 2003., str. 11–40)

Pozivajući se na američku filozofkinju Judith Butler, koja je velik dio svog akademskog rada posvetila ispitivanju načina na koji politički sustavi određuju čiji se životi smatraju žrtvama vrijednima, a čiji ne, dr. Raheb je napomenula da ratovi dijele populaciju na one čiji su životi vrijedni žalovanja i one čiji životi to nisu. Život koji nije vrijedan žalovanja takav je jer nikada nije istinski priznat kao život. “U ratu nema jednakosti u smrti; naprotiv, rat stvara hijerarhiju gubitaka." (J. Butler, Frames of War: When Is Life Grievable?, 2009., str. 43-44) U takvom kontekstu teologija se suočava s izazovom odgovora na pitanje što znači biti kršćanin na Bliskom istoku, gdje se bezbroj izgubljenih ljudskih života svrstava u kategoriju onih za kojima se ne može javno tugovati. "Nije samo mjesto – Gaza, Bejrut, Aleppo ili Mosul – ono što čini živote nevrijednima žalovanja", primijetila je, "već globalni, medijski i nacionalni okviri koji određuju vidljivost života." Nadovezujući se na to, dr. Raheb je dalje razvila svoju misao: "Tko se računa kao 'nevin', tko je etiketiran kao 'prijetnja' i tko je odbačen kao nužna kolateralna šteta? Kroz taj proces ljudi se lišavaju subjektivnosti koja omogućuje žalovanje."

U svojoj intervenciji usredotočila se posebno na kršćane Bliskog istoka, navodeći da je to usredotočenje potrebno s obzirom na to da "Bliski istok, priznat kao kolijevka kršćanstva, svjedoči o značajnom opadanju svog autohtonog kršćanskog stanovništva, što je pitanje od značajne zabrinutosti. Različite studije ukazuju na to da bi Palestina mogla izgubiti svoje autohtono kršćansko stanovništvo u sljedeća dva desetljeća. Suprotno tome, u zemljama poput Iraka i Sirije očekuje se da će se ta demografska promjena dogoditi u sljedećih 40 do 50 godina. Nestanak tih zajednica predstavlja gubitak ne samo za svjetsku Crkvu, već i za bogatu, povijesnu i pluralističku društvenu strukturu regije. Bliski istok lišen svojih autohtonih kršćana nije uistinu Bliski istok."

Sudionici su također pitali dr. Raheb o opraštanju agresoru. Odgovorila je: "Rođena sam u Betlehemu, blizu Crkve Rođenja Isusa Krista. Kad su mi dom zauzeli vojnici, napisala sam pismo u kojem sam im rekla da mogu uništiti sve što imam, ali da me nikada neće uvjeriti da ih mrzim. Ne smijemo dopustiti da nama zavlada nasilje; umjesto toga, naša ljudskost mora prevladati. To je djelo Duha Svetoga."

Prema dr. Raheb, ekumenska teologija na Bliskom istoku aktivno se bavi tim stvarnostima izradom dokumenata koji nadilaze konfesionalne granice, utemeljeni na uvjerenju da je svjedočanstvo kolektivna odgovornost, odvojiva od preživljavanja, koje je samo po sebi zajednički imperativ. Značaj tih dokumenata leži ne samo u njihovom sadržaju, već i u njihovoj hrabrosti da se bave pitanjima koja su mnogi službeni crkveni vođe uglavnom izbjegavali, služeći kao proročki glasovi za kršćane koji žive usred sukoba, rata, okupacije i raseljavanja. Istovremeno, ti dokumenti izravno dovode u pitanje prevladavajući diskurs o kršćanima na Bliskom istoku, koji često održava neokolonijalnu naraciju prikazujući ih kao "ranjive manjine kojima je potrebna vanjska zaštita".

Dr. Raheb tvrdi da takav pristup nije pravi put. Umjesto toga, naglasila je potrebu za aktivnim otporom dehumanizaciji i govoru mržnje usvajanjem proročkog stava. Taj je put opisala kao put "kreativnog otpora", utemeljen na vjeri i nadi, a izražen kroz očuvanje ljudskosti i ljudskog dostojanstva svih te društvenog mira kao čina otpora.

Među dokumentima na koje se posebno pozvala bili su Kairos Palestine I i II (2025.), Biramo puninu života iz 2022. i Izjava o Palestini (2024.). Prvi navodi: "Sada živimo u novom dobu, dobu u kojem 'snaga stvara pravo' i mir se nameće vojnom silom u suprotnosti s međunarodnim pravom... Ovaj trenutak u ljudskoj povijesti zahtijeva stav utemeljen na vjeri, onaj koji govori istinu vlasti i tiraniji bez kompromisa ili izbjegavanja." (1.23) Izjava o Palestini "izražava teološki stav koji odbacuje tumačenja vjerskih tekstova ili doktrina koje se koriste za opravdanje okupacije ili teoriju pravednog rata." Proročki stav za koji se zalaže ukorijenjen je u nenasilnom otporu, utemeljen na ljubavi i vođen vizijom Božjega Kraljevstva kroz postojanost te duboko ukorijenjenu vjeru i nadu.

U završnom dijelu svog predavanja dr. Raheb ilustrirala je teološke principe kroz iskustva rada Zaklade Pro Oriente s mladima iz nekoliko zemalja Bliskog istoka. Rad s više od 450 mladih koji su iskusili rat, raseljenje, gubitak imovine i potragu za azilom otkrio je potrebu za obnavljanjem njihove ljudskosti te pomoć u prevladavanju ne samo osobne, već i međugeneracijske traume. Pitanja s kojima se ti mladi ljudi bore, objasnila je, "odjek su Isusovog vapaja s križa: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?'" Kroz uspostavu ekumenske obuke, uz duhovnu i psihosocijalnu podršku, pomaže im se ponovno otkriti vjeru, nadu i osjećaj zajedništva i pripadnosti kao temelj za izgradnju dostojanstvenog života u svojim domovinama. "Živa nada znači prepoznavanje Božje prisutnosti čak i u nepovoljnim okolnostima te aktivnu suradnju sa Svetim Duhom u nama. Ova perspektiva pruža unutarnju snagu potrebnu da ostanemo postojani i predani dok se aktivno trudimo transformirati svoje okolnosti. Autentična nada nije pasivno prihvaćanje zla; naprotiv, ona utjelovljuje hrabrost da mu se suprotstavimo i da mu se ustrajno odupiremo, osiguravajući da zlo ne prevlada."

Predavanju je uslijedila živahna rasprava s sudionicima. Među postavljenim pitanjima, posebna je pozornost posvećena razlikovanju političkog i egzistencijalnog pristupa uspostavljanju i održavanju mira. Govoreći o tom pitanju, dr. Raheb je primijetila da "mir nije prije svega sporazum; on je radije davanje ljudima nade i razloga da ustanu ujutro, da rade na temeljima života proživljenog u dostojanstvu."

Sudionici su je također zamolili da detaljnije objasni koncept "kreativnog otpora". Objasnila je da se "neke teologije bave objašnjavanjem zašto patnja postoji. Sama po sebi, to nije dovoljno. U središtu našeg zajedničkog svjedočanstva mora ležati jedinstveno uvjerenje: očuvanje dostojanstva svake ljudske osobe i cijenjenje Božje slike u drugima. Moramo progovoriti i djelovati, poduzimajući, u duhu pape Lava XIV., male, ali konkretne korake. Prvo moramo početi razmišljati o vlastitoj strategiji 'kreativnog otpora'." Kao primjere je navela svakodnevnu, ustrajnu obnovu života u ratom razorenim regijama, mirne prosvjede, susrete i dijalog, kao i umjetničko stvaralaštvo. "Moj brat, koji je također teolog, zajedno s grupom likovnih umjetnika, objavio je putem sveučilišta knjigu pod naslovom Dvadeset ljiljana Gaze, koja prikazuje ljiljane nacrtane u pepelu usred genocida. Ljudi su s nestrpljenjem iščekivali objavu te knjige jer ona svjedoči o njihovim životima", rekla je. "Ljudi se svako jutro ustaju, čiste ruševine koje su ostale nakon bombardiranja i ponovno započinju s obnovom." To je kreativni otpor!

Sudionici su također pitali dr. Raheb o opraštanju agresoru. Odgovorila je: "Rođena sam u Betlehemu, blizu Crkve Rođenja Isusa Krista. Kad su mi dom zauzeli vojnici, napisala sam pismo u kojem sam im rekla da mogu uništiti sve što imam, ali da me nikada neće uvjeriti da ih mrzim. Ne smijemo dopustiti da nama zavlada nasilje; umjesto toga, naša ljudskost mora prevladati. To je djelo Duha Svetoga."