Komentar

Nijedna kateheza ne “proizvodi” vjeru

18.03.2026.

Kateheza djece nailazi na velike poteškoće; neki čak tvrde da uopće ne funkcionira. Svi traže rješenja, a čini se da rješenja nikako ne dolaze. Bojimo se neuspjeha, ali zapravo bismo trebali biti sretni što ne uspijevamo.

Nijedna kateheza ne “proizvodi” vjeru » naslovna


Manuel Belli je svećenik biskupije Bergamo, doktor teologije i filozofije. Tekst o odnosu kateheze i vjere objavio je na blogu "La barca e il mare", 24. veljače 2026.

Moram zahvaliti talijanskim katehetama što sam uspio promijeniti auto. Naime, svake godine mi se dogodi da održim tridesetak predavanja skupinama kateheta od Pijemonta do Sicilije i, zahvaljujući kuvertama koje dobijam na kraju susreta, uspio sam platiti predujam za auto. A posla će biti sigurno i idućih godina! Jer od sjevera do juga svi shvaćaju da kateheza djece prolazi kroz velike poteškoće; netko čak kaže da uopće ne funkcionira. Svi traže rješenja, a čini se da rješenja nikako ne dolaze. I dokle god svi žele prestati biti neuspješni, ja imam osiguran posao. Ja zapravo imam jedno rješenje, ali ću ga reći samo vama, potiho, da ne izgubim posao: trebali bismo biti sretni što ne uspijevamo. Pokušat ću bolje objasniti.

Djeca ne znaju napraviti znak križa. No postoji 25 različitih vrsta kateheza

Činjenice su svima pred očima: ljudi sve rjeđe idu u crkvu, dolaze djeca koja ne znaju ni napraviti znak križa, prime krizmu i onda nestanu. Od sjevera do juga problemi su isti.

Zato se pokušavaju uvesti neke promjene. Kruži dosta članaka o vrstama promjena koje se u Italiji uvode u katehezi. Uglavnom se varijable svode na ovo: okruženje (netko se želi što više udaljiti od škole pa nema bilježnica, olovaka, knjiga ni učionica; dok drugi pak misle da ima smisla raditi nešto slično školi – pisati, učiti napamet, čitati); uključivanje obitelji (netko više uopće ne radi katehezu s djecom, nego s roditeljima koji onda katehiziraju svoju djecu); učestalost (jednom tjedno, svaka dva tjedna, jednom mjesečno - ali cijeli dan itd.); odgoj za molitvu (netko započinje zajedničkom molitvom, netko moli po skupinama, netko čak zamjenjuje neke susrete molitvom); sadržaji (netko polazi od iskustava i razmišljanja o njima; netko obrađuje klasične doktrinarne teme poput Deset zapovijedi i sedam darova Duha Svetoga; netko daje prednost Bibliji, a najčešće se radi o kombinaciji svih tih elemenata); formacija kateheta (netko naglašava metodu, netko sadržaj, netko duhovnost); redoslijed sakramenata (netko pomiče krizmu prije prve pričesti, netko ih slavi zajedno, netko krizmu slavi poslije); posebni trenuci (duhovne obnove, snažna iskustva, svjedočanstva).

Kako to da su djeca dolazila na vjeronauk kada se katehiziralo tako što su djeca sve učila napamet?“ Uvjeren sam da tada nije bilo više vjere, bilo je samo više discipline. Danas discipline nema i to brkamo s nedostatkom vjere. Mi ne proizvodimo ničiju vjeru, samo držimo otvorena vrata da bi netko, ako poželi, vođen Duhom, jednoga dana mogao ući. 

Priča se da, miješajući ove varijable, u Italiji postoji oko 25 različitih načina provođenja kateheze. Ja sam ih vidio petnaestak. Ipak, kad me pozovu, uvijek se polazi od činjenice da djeca i dalje ne znaju napraviti znak križa, da obitelji, uza sve varijante, i dalje ne idu u crkvu čak i ako dođu na duhovnu obnovu, i da nakon posljednjeg sakramenta koji prime tri četvrtine njih nestane.

Ali nijedna kateheza ne “proizvodi” vjeru

U svemu tome postoji jedan problem: tko je rekao da vjera ovisi o katehezi? Sve je teže pronaći katehete, između ostalog i zato što riskiraju burnout, postajući posljednji bedem Katoličke Crkve u obrani neobranjivoga, zaduženi za nemoguću misiju donošenja vjere. Ali vjeru nitko ne donosi! Vjera počinje kada i kako treba početi.

Možete plakati na kineskom i planirati svoje mistagoško-iskustvene programe s katekumenskim naglaskom; možete uključiti obitelji dvaput tjedno nakon jela; možete ređenje za svećenika staviti prije prve pričesti, a krizmu nakon ženidbe; svakoj godini kateheze dati ime nekog biblijskog grada i kupiti najljepše priručnike na svijetu – ali nijedan katehetski program ne “proizvodi” vjeru.

Netko će reći: „A kako to da su djeca dolazila kada se katehiziralo tako što su djeca sve učila napamet?“ Uvjeren sam da tada nije bilo više vjere (gdje su danas svi oni koji su učili napamet? Što su prenijeli svojoj djeci?), bilo je samo više discipline. Danas discipline nema i to brkamo s nedostatkom vjere.

Svaki kateheta mnogo sije, ali zna da će malo žeti

Kateheza nema mnogo veze s vjerom. Ili barem ima vrlo malo. Kateheza ne može, a da ne bude neuspješna: mi ne proizvodimo ničiju vjeru, samo držimo otvorena vrata da bi netko, ako poželi, vođen Duhom, na tisuću različitih načina koje možete zamisliti, jednoga dana mogao ući. Vjerojatno se neće sjećati ničega od naših iskustvenih programa, pa ni od doktrinarnih. Sjetit će se otvorenih vrata, mreže koja skuplja svaku vrstu ribe, posijanog sjemena, prstohvata kvasca. Ali sjeme raste. Kako? Ni kateheta to ne zna.

Ako želiš biti kateheta, pripremi se sijati i vidjeti malo ploda. Bit će to neuspjeh, poput križa. Križ su vidjeli svi. Samo su neki prepoznali Uskrsloga. Netko u dvorani Posljednje večere, netko plačući u vrtu, netko raspravljajući na putu u Emaus, netko dok je progonio kršćane. Nijedan neuspjeh nije bio plodniji. Kateheza mora ne uspjeti. Zatim možeš promijeniti sve varijable koje želiš. Ali sa slobodom da će to biti samo još jedan način neuspjeha, još jedan način da posiješ sjeme koje će procvjetati neovisno o tebi – ili možda nikada neće procvjetati.

Iz rubrike: Komentar

Nijedna kateheza ne “proizvodi” vjeru » naslovna

Poziv savjesti

09.03.2026.

Kardinal Blase Cupich, nadbiskup Chicaga, uputio je 7. ožujka oštru osudu „gejmifikacije” rata. Upozorava da pretvarajući stvarnu smrt i patnju u oblike zabave slične videoigrama, gubimo osjećaj za ljudskost, zanemarujući činjenicu da su žrtve stvarni ljudi, obitelji i djeca. Kardinal zaključuje da američki narod mora prepoznati razliku između zabave i razorne moći rata, jer ignoriranje strašnih posljedica izravno ugrožava „najdragocjeniji Božji dar – našu ljudskost”.