Nostra aetate potvrđuje da je svaki čovjek stvoren na isti način

S posebnom čašću i zadovoljstvom primio sam poziv da nazočim 60. obljetnici potpisivanja dokumenta Nostra aetate, koja je obilježena 28. listopada 2025. godine u Vatikanu, središtu Katoličke Crkve. Nostra aetate dokument je Drugog vatikanskog sabora, koji je 1965. godine potpisao papa Pavao VI. i koji govori o odnosu Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama, promičući dijalog, poštovanje i razumijevanje. On je od izuzetne važnosti i predstavlja prekretnicu u međureligijskom dijalogu.

Ta se prekretnica ne ogleda u tome da je u razdoblju prije njegova nastanka vladalo nerazumijevanje i da dijalog među religijama uopće nije postojao. On je prekretnica u smislu davanja sigurnosti, čvrstoće, stabilnosti i jamstva da međusobni odnosi neće nestati ili, još gore, postojati, ali u obliku rasprava i zlih namjera prema drugome. Dokument je postao poput izgrađene brane koja zlim strujama ne dopušta poljuljati ono što se treba graditi.

S druge strane, Nostra aetate predstavlja vjetar u leđa koji daje brzinu, snagu i intenzitet jačanju međusobnih odnosa, ali i toplinu koja konstantno mora zagrijavati taj međuprostor i komunikaciju te ljepotu koja je ukras na dobrim i stabilnim temeljima. Kao takav, dokument ne dopušta rušenje onoga što je već utemeljeno nego potvrđuje i pečatira ono što su dobri ljudi otvorena uma i srca oduvijek osjećali i iskazivali prema drugima, različitima od sebe.

Iako je donesen kako bi pojačao i povećao dobre odnose, prvenstveno služi zaštiti od svih zlonamjernih nasrtaja. Takve zlonamjerne struje postoje, a povijest to potvrđuje. Takvo djelovanje, koje s jedne strane želi ostati u svom „toru” i čvrsto držati jednoličnu sliku svoje zajednice, a s druge strane ocrniti i naškoditi drugome, i danas aktivno djeluje. Pritom ne mislim samo na pripadnike različitih religija nego i na osobe iste vjeroispovijesti koje ne prihvaćaju različite tradicije unutar svoje religije. Najnastrojeniji primaju u svoj krug samo potpune istomišljenike – ne samo u vjeri nego i u filozofskom promišljanju, pogledu na svijet i društvo, pa čak i u političkom opredjeljenju. Nostra aetate potvrđuje i pokazuje da je svaki čovjek stvoren na isti način, kako to Biblija kaže: Na sliku Božju stvori ih (Postanak 1:26–27), a Kur’an: Zatim čovjeku dao skladan lik i udahnuo u njega od Svoga duha (Es-Sedžde, 32:9).

Kao pratnja predsjedniku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftiji akademiku dr. Azizu ef. Hasanoviću, bila mi je čast i zadovoljstvo prisustvovati 60. obljetnici Nostra aetate i biti gost pape Lava XIV. u Vatikanu, koji je prema svim gostima izražavao blagost i pedantnost. To pokazuje da postoje ljudi na koje uzvišeni Bog spušta svoj blagoslov, a oni oko sebe zrače milošću, blagošću i određenom smirenošću. Bog daruje svoj put onome kome on hoće, a onome kome se ne smiluje, nitko ga ne može uputiti.

Poruke koje papa Lav XIV. upućuje na početku svoje službe ohrabruju da će kontinuitet utabanih staza u međureligijskom dijalogu biti nastavljen. Također ističem zahvalnost muftiji Hasanoviću na prilici da budem dio njegove pratnje tijekom posjeta Vatikanu. Zalaganje muftije, koji je u hrvatskom društvu poznat kao vjerski poglavar koji iznimno čuva međureligijski dijalog, nadahnjuje me i od mog prvog dana u Zagrebu uči kao mladog teologa i imama da je pravi vjernik onaj koji gradi mostove, a ne onaj koji ih ruši.

Posjet papi Lavu XIV. bila je povlastica i čast, a s druge strane donijela mi je koristi i proširenje iskustva iz znanstvenog kuta gledanja, kao studentu Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik Sveučilišta u Zagrebu. Master studij donosi nova teološka bogatstva i izazove. Kao diplomiranom teologu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dolazak u Zagreb predstavlja prelazak iz jednog kruga teologije u drugi, a usudio bih se čak reći i njegovo proširivanje. Takvo studiranje donosi novine koje osvježavaju um teologa.

Primjerice, Kur’an kao izravna i nepromjenjiva Božja riječ nudi poseban pristup njezinu proučavanju poštujući sakralnu svetost Božjega govora, dok s druge strane Biblija, napisana ljudskom rukom, ali nadahnuta i inspirirana Božjim Duhom, ostavlja prostor za široko izučavanje njezina sadržaja, a njezinu umjetničku i književnu vrijednost ne treba posebno naglašavati. Ovakvi različiti pristupi u metodologiji izučavanja svetih knjiga donose teološko proširivanje vidika.

Ono što sam u tijeku svog dosadašnjeg studiranja najviše zapazio jesu sličnosti najvećih svjetskih religija, a ne njihove razlike. Dapače, tu su i razlike, naravno. Svaka religija ima svoju dogmu (credo), postulate i tradicije koje su formirale generacije prenositelja. Bog da je htio, iz svoje je moći vrlo lako mogao stvoriti kompletan ljudski rod sa zajedničkom religijom tako da svaki Adamov i Evin potomak pripada istoj religijskoj skupini. Međutim, takav slijed događaja on nije učinio već se u njegovu davanju različitosti ljudi krije njegova mudrost, koju on objašnjava u 49. poglavlju Kur’ana: O ljudi! Mi smo vas stvorili od jednog muškarca i jedne žene, i učinili smo vas narodima i plemenima da biste se upoznavali. (El-Hudžurat, 49:13).

Ali doista, kao što se razlike ne mogu otkloniti, jednako tako ne mogu se otkloniti ni sličnosti. Neosporiva je povijesna činjenica da tzv. tri abrahamske religije (judaizam, kršćanstvo, islam) potječu od istoga izvora. Ali detalji u različitim teologijama koji su slični ili pak iste materije, na meni ostavljaju stanje pozitivna iznenađenja kada ih otkrijem. Pa tako starozavjetne proroke čije smo biografije izučavali na katedri Staroga zavjeta bez problema nalazim i u kur’anskim pripovijedanjima, a opisi kojima su predstavljeni Mojsije (Musa), David (Davud), Solomon (Sulejman) i drugi, proširuju teološke vidike i daju mogućnost sagledavanja iste povijesne ličnosti (biblijskog proroka, a za muslimane poslanika) s više različitih gledišta.

Posebno me se dojmila izražena sličnost između arapskog i hebrejskog jezika. Proučavajući biblijske tekstove, naročito one na izvornom hebrejskom jeziku, kao muslimanski teolog uočavam niz leksičkih, morfoloških i semantičkih podudarnosti s arapskim jezikom – uključujući identične ili vrlo srodne izraze i korijene riječi, od glagolskih vrsta pa sve do Božjih osobnih imena. Ali to nije samo puka povezanost semitskih jezika u lingvistici nego i duhovna spona religijskih tradicija.

Također, bogatstvo razlike i vrijednost šarolikosti daje i sam kolektiv Centra jer imao sam priliku slušati predavanja i stjecati znanja od profesora svih kršćanskih denominacija; rimokatolika, pravoslavaca i protestanata. Tako se kao pripadnik islamske vjeroispovijesti ne osjećam kao stranac. Naprotiv, osjećam se kao još jedan komadić u mozaiku svih religija i pravaca gdje zajedno sa svojim profesorima razmjenjujem iskustva i mišljenja.

Studiranje u Zagrebu za mene nije bilo samo akademsko iskustvo nego i duhovno putovanje koje je proširilo moje vidike i obogatilo moje razumijevanje religije, čovjeka i svijeta. Susreti s profesorima i kolegama različitih teoloških tradicija otvorili su nova polja dijaloga i spoznaje, a brojna prijateljstva i poznanstva koja sam stekao predstavljaju trajno bogatstvo koje nadilazi zidove učionica. Ovo razdoblje mog obrazovanja potvrdilo mi je koliko je važno različitosti ne doživljavati kao prijetnju, već kao dar – priliku za međusobno upoznavanje, razumijevanje i suradnju. U tom duhu vjerujem da put istinskog dijaloga nije samo akademski nego i moralni poziv svakog teologa i svakog čovjeka koji u drugome prepoznaje Božje stvorenje i odraz univerzalne istine.

U cjelokupnom životu, radu i djelu na pameti mi je kur’anski redak: Ti sa svakim lijepo postupi, traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni. (El-A‘raf, 7:199). U istom duhu odjekuju i riječi Mevlane Dželaludina Rumija, muslimanskog velikana i sufije – derviša, čija univerzalna poruka nadilazi granice jezika, religije i vremena:

Dođi, dođi, tko god da si,

naša karavana nije karavana očajnika.

Dođi, makar si i tisuću puta prekršio pokajanje, 

dođi opet!

Uistinu, svatko traga za istim svjetlom, za istinom koja spaja, a ne razdvaja. U tome vidim suštinu i smisao svoga studiranja, svoga dijaloga i svoga teološkog poziva.