O kiši – filozofski ogled

Kišo, šta činiš u mojoj kući?
Šta mogu od tebe još naučit?
Kako se pada, a da ne pustim glas? (Zlatan Stipišić Gibonni “Kiša”)

Nakon uvijek kratkog ljetnog predaha, započele su nove-stare obveze. A uz njih eto i vremenskih promjena sa svojim nepredvidljivim temperamentom. Na riječkom području te se prilike odveć često svode na dvije opcije: hoće ili neće? Dakako, uglavnom hoće padati.

Kiša prkosi svim našim težnjama. Gledamo u nebo i ne želimo da opet padne. Imamo planove – obveze, posao, igru, trening… i treba nam suho vrijeme. Gledamo u nebo, nadamo se, a možda i pomolimo samo da ne padne. A onda za koji tren prva kap udari u glavu. I krene. Nadanjima i molitvama unatoč – pada. Želimo, moramo, kasnimo…, ali kiša ipak pada. Kao nečujni navjestitelj Volje koja nije naša. Ona je nešto s čime moramo, a ne želimo računati. Nešto što bismo htjeli zaustaviti, ovladati njome, a ne možemo. Male kapi brišu naša velika nadanja. Velik je ljudski duh i njegovi planovi, ali nije vodootporan. Široki su kišobrani, ali malo vjetra – i mokri smo.

Osim što ima svoju volju, kiša i čisti. Sve ono što se nakupilo u ovim pustim suhim danima: sva prljavština i masnoća na cesti i automobilima, bijele mrlje na krovovima, prašina na prozorima… kiša sve čisti, pere, nosi u nepregledno plavetnilo. Ako je bura prirodna klima, kiša je prirodna praonica. Može se gotovo reći kako kiša ima neki svoj sakramentalni karakter (dakako, analoški). Probija do kostiju i pere s nas sve naše grijehe. Nov, svjež početak kao i kada bilje svježe zamiriše nakon dobre kiše.

Kiša crta i prostorne dimenzije naše egzistencije. Ljeto nas vuče putovanjima i nepoznatim daljinama, a kiša nas nježno gura prema vlastitu domu. Prema miru i tišini unutrašnjosti. Postoji vrijeme otvorenosti svijetu i vrijeme povlačenja pred svijetom. Kiša na svaki prozor kuca i dostavlja pozivnicu.

Kiša nosi i život – poji sve ono što je ljeto iscrpilo i ožednilo. Nekom biću smetnja, a nekom život znači.

Kiša otkriva svoju snagu u zajednici. Čini se kako puno snage i volje pojedincu treba za velika djela. Kiša, pak, pada tiho i neumorno. Jedna kap ne čini mnogo, ali puno njih podiže rijeke, pokreće klizišta i ruši sve pred sobom. Podsjeća nas tako kiša kako je snaga u upornom zajedništvu. Ujedno nas vraća u sred ovoga živog svijeta i naše odgovornosti za nj. Podsjeća nas da nismo vrhunac procesa, nego tek jedan od plodova stvaranja. Kiša nam tako mijenja perspektivu – podiže pogled prema nebu ispod kojeg smo svi zajedno i drugoga nemamo. Kiša nas nuka sanjati „jedinstvenu ljudsku obitelj“ jer svi smo „djeca iste zemlje koja je naš zajednički dom“ (Papa Franjo, Fratelli tutti (D-187). Enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu, 2020., br. 8., str. 9.).

Kiša je jednostavna pojava, ali bremenita smislom – osim ako nismo odveć zauzeti držanjem kišobrana...