Od Uhača možemo učiti u mnogočemu

Josip Uhač (1924. – 1998.) – prigodom stogodišnjice rođenja

Kada je riječ o životu i djelu diplomata, bili oni civilni ili crkveni, životopisci su redovito u nezgodnoj situaciji. Naime, ukoliko osoba nije objavila memoare, vlastita sjećanja na život i diplomatski rad (sjetimo se poznatih memoara Henryja Kissingera ili, u crkvenom kontekstu, sjećanja kardinala Agostina Casarolija na hrvatski jezik prevedenih s naslovom „Mučeništvo strpljivosti”), onda je javnost prikraćena glavnine podataka o događajima vezanih uz diplomatsko djelovanje. Ono je samo po sebi daleko od očiju javnosti, a običnu građaninu ostaje vidljivo u mjeri u kojoj diplomatski čimbenici to dopuštaju. Mons. Josip Uhač nije objavio memoare. To ne čudi jer se posve uklapa u njegovu skromnu i tihu osobu koja je cijeli svoj život ugradila u rad za Svetu Stolicu, po cijenu da glas o njegovu djelovanju do danas u Hrvatskoj nije dovoljno poznat.

Josip Uhač rođen je 20. srpnja 1924. u Sv. Jeleni, zaseoku Brseča, a preminuo je u Rimu 18. siječnja 1998. Josip je bio drugo dijete u obitelji Antona i Marije rođ. Senčić. Josip ulazi u malo Sjemenište u Rijeci da bi nakon male mature, ujesen 1940., nastavio obrazovanje najprije u Veneciji, a potom u Gorici. Svršetkom rata i dolaskom komunizma tadašnji riječki biskup Ugo Camozzo, u nedoumici kamo ga poslati kako bi uspješno dovršio studij prekinut zbog rata, šalje ga 1945. u Rim. Završava studij na rimskom Lateranu, zaređen je 16. travnja 1949. za svećenika, a daleko od rodnog kraja slavi mladu misu. Nakon svećeničkog ređenja dvije godine živi u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima, a od 1951. odlazi u jednu rimsku župu, odakle se, na nagovor ekonoma papinske crkvene diplomatske akademije, priključuje toj ustanovi. Od 1954. djelatno radi u papinskoj diplomaciji, najprije u Panami, a potom u Egiptu. Od 1962. savjetnik je u nuncijaturi SR Njemačke, a od 1966. u Španjolskoj. Papa Pavao VI. imenuje ga naslovnim nadbiskupom 23. lipnja 1970., a zaredio ga je u riječkoj katedrali sv. Vida nadbiskup Viktor Burić 5. rujna 1970.

Godinu 1970. možemo promatrati kao razdjelnicu jer može se reći da je do tada Uhač, kao službenik nuncijatura, provodio zadaće i usmjerenja iz Rima, a od te godine upravo je on u dobroj mjeri kreator politike Svete Stolice u dotičnim zemljama, u odnosu na civilne i na crkvene strukture. Mada djeluje još u vrijeme pontifikata Pija XII. i Ivana XXIII., Uhačeva je uloga istaknuta od sedamdesetih do pred kraj devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle za vrijeme pontifikata Pavla VI. i Ivana Pavla II.

Postaje pronuncij u Pakistanu 1970. – 1976., a potom je predstavnik Svete Stolice u afričkim zemljama Kamerunu i Ekvadorskoj Gvineji (1976.), Gabonu (1977.) i Kongu (Zair,  1981.). Pojasnimo da je u državama koje nunciju nisu priznavale čast dekana diplomatskog zbora, dakle zemljama s nekršćanskom većinom, Sveta Stolica slijedila praksu imenovanja pronuncija, što je de facto istoznačnica s nuncijem. Nakon azijskog razdoblja dolazi afričko. Vrijeme je to intenzivna procesa dekolonizacije i hladnoga rata. Glede djelovanja na crkvenome području, od posebne je važnosti imenovanje biskupa emancipiranih od Europe i formiranje lokalnoga klera.

Treba reći da je s Pavlom VI. na snazi povećana prisutnost netalijana među vatikanskim diplomatima. Drugo razdoblje rada u SR Njemačkoj Uhač započinje 1984., a tamo ostaje do 1991. Ovdje su, u usporedbi s Azijom i Afrikom, drugačije teme na dnevnom redu: kontekst pokoncilske Crkve, pitanje crkvenoga poreza, ingerencije Kaptola u Kölnu u imenovanju nasljednika kardinala Höffnera. Na koncu tu je i ujedinjenje Njemačke i pripreme premještaja nuncijature iz Bonna u Berlin. Dana 21. lipnja 1991. Ivan Pavao II. imenuje ga tajnikom Kongregacije za evangelizaciju naroda (bivše Propagande fide, današnjega Dikasterija za evangelizaciju). Na toj je službi ostao do smrti, a pridružena mu je i služba ravnatelja Papinskih misijskih djela do 1995. Ovlasti Kongregacije prostirale su se na skoro čitavu Afriku, Aziju, Oceaniju bez Australije, dio Latinske Amerike, kao i na Bosnu i Hercegovinu.

Znamo da je Sveta Stolica priznala Hrvatsku još prije Europske unije te da se, uz papu Ivana Pavla II., redovito spominju imena Jeana Luisa Tourana, šefa vatikanske diplomacije, i Angela Sodana, državnoga tajnika. Danas znamo da je i Uhač, upravo od 1991. na službi u Rimu u palači na Piazza di Spagna, u tome odigrao važnu i nedovoljno zabilježenu ulogu. Bio je u kontaktima s njemačkim kancelarom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Genscherom, koji su, poznato je, odigrali ključnu ulogu u priznanju EU-a 15. siječnja 1992. To da je njegova uloga u procesu priznanja Hrvatske bila vrlo aktivna, javno se pokazalo koju godinu kasnije u trenutku otvaranja nuncijature u Zagrebu jer je kao poseban papin izaslanik Uhač službeno otvorio Apostolsku nuncijaturu.

Na dan Uhačeve smrti, u nedjelju 18. siječnja 1998. u Angelusu Ivan Pavao II. najavio je konzistorij za kreaciju novih kardinala u veljači te godine. Papa je pri kraju niza imena rekao kako je namjeravao kardinalom kreirati i Josipa Uhača, kojemu je to priopćeno nekoliko dana ranije. Kardinal Angelo Sodano, državni tajnik, na misi zadušnici 20. siječnja u bazilici sv. Petra o Uhaču je govorio kao o suradniku i prijatelju.

Josip Uhač pokopan je u brsečkoj župnoj crkvi sv. Jurja. Žitelji njegova rodnoga kraja, u koji je rado navraćao, čuvaju spomen na ovo najpoznatije ime s prostora Riječke nadbiskupije u 20. st. Poznavanje njegova života ujedno je i spoznaja o kontekstu života Riječke biskupije prvih desetljeća nakon njezina osnutka, a još više uvid u opću Crkvu druge polovice 20. stoljeća. Zasluge ovoga sina brsečkoga kraja i vjerna nadbiskupa još uvijek nisu dovoljno valorizirane.

Od Uhača možemo učiti u mnogočemu. On je primjer vjerna sina Crkve koji u službi najviših struktura Svete Stolice zna ostati tih i skriven očima javnosti u vremenima koja su, slično današnjem vremenu, također nosila izazove i napetosti za jedinstvo Crkve. Ta je Uhačeva kvaliteta tim veća jer u novije vrijeme imamo iskustvo posve drugačijega ponašanja nekih istaknutih osoba (poput bivšeg nuncija u SAD-u, koji ranjava jedinstvo Crkve, ili tajnika pokojnog Pape emeritusa, koji javno objavljuje knjigu memoara odmah po smrti prethodnoga pape i krši diskreciju). Uhačeve velike zasluge u priznanju Hrvatske također su ostale skrivene iza zastora njegova karaktera koji vrednote ljubavi prema svojemu narodu nije koristio manifestativno.

Dok se približava stota obljetnica biskupijskoga središta u Rijeci, a u tome sklopu promišljamo kakva bi obilježja trebala resiti vjernika ovoga našeg kraja,  Uhačev primjer može nam pomoći u izgradnji takve crkvenosti koja neće biti skučena okvirima lokalne, nacionalne ili biskupijske pripadnosti već će biti otvorena prema svakom čovjeku.