Reportaža: Hodočašće osoba s invaliditetom
Prava je sreća moći služiti Bogu i ljudima
Važnu ulogu na ovakvim hodočašćima imaju volonteri čija je prisutnost neophodna za svakodnevno funkcioniranje svih hodočasnika i stvaranje zajedništva. Suradnja Udruge Job i Odsjeka za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju Riječke nadbiskupije i ove je godine ostavila trag i iskustva koja obogaćuju sve hodočasnike.
S radošću, ali i s nestrpljenjem, 18 hodočasnika iz Riječke nadbiskupije – osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju, njihovi članovi obitelji i volonteri – dočekali su u ponedjeljak, 17. kolovoza, u jutarnjim satima na odmorištu Vrata Jadrana autobus kojim su krenuli na posebno hodočašće Putevima sv. Franje Asiškoga.
Hodočašće je organizirao nadbiskupijski Odsjek za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u suradnji s Udrugom Job, koja raspolaže autobusima prilagođenim osobama s invaliditetom, pa su s njima putovali i hodočasnici iz Zagreba. Voditelji Udruge Job, svećenik Dragutin Goričanec i tajnica udruge Marijeta Peršić, ujedno su i vozači hodočasničkog autobusa.
Na hodočašću im se pridružio i riječki nadbiskup Mate Uzinić, a s njima su otputovali i vikar za pastoral Riječke nadbiskupije Mario Gerić, predstojnica Metropolitanskog pastoralnog instituta Natalija Bogović, voditelji Odsjeka za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju Klara Labinac i Budislav Vukas.
Slijedeći tragove sv. Franje Asiškog, sv. Klare, sv. Carla Acutisa i sv. Rite u Franjevačkoj jubilarnoj godini, hodočasnici su u pet dana posjetili znamenita mjesta povezana s ovim svetcima. U molitvi i zajedništvu tražili su ono što je i sâm Franjo prepoznavao kao najvažnije – blizinu čovjeka, otvoreno srce i povjerenje u Boga. A njihov zajednički put pokazuje da hodočašće nema prepreka kada postoji želja da se krene i kada se ljudi međusobno podupru na putu.
U Asizu su posjetili baziliku sv. Klare u kojoj se nalazi križ sv. Damjana s kojega je sv. Franjo čuo Kristov poziv poći popraviti njegovu Crkvu. Ondje su upoznali i život sv. Klare koja je kao klauzurna redovnica molitvom i pokorničkim načinom života podupirala poslanje sv. Franje i prve braće, što i danas sestre čine u cijelom svijetu. Svoj put nastavili su posjetom bazilici sv. Marije Velike, u kojoj se nalazi grob sv. Carla Acutisa i njegove relikvije.
U bazilici sv. Franje, na njegovu grobu hodočasnici su se zadržali u osobnoj molitvi, a misu su prvoga dana slavili u bazilici Gospe od Anđela – Porcijunkuli. Ona je srce franjevačkog reda i majka svih franjevačkih crkava. Nadbiskup Uzinić u propovijedi se osvrnuo na dva trenutka Franjina života – susret s gubavcem i s vukom. Poručio je kako je Franjo u susretu s gubavcem prevladao vlastite predrasude prema drugačijima od sebe da bi im mogao biti blizak, a u susretu s vukom pripitomio samoga sebe kako bi mogao služiti Bogu i ljudima, te je na to pozvao i sve okupljene vjernike.
Drugoga dana hodočasnici su na La Verni – brdu nedaleko od Asiza, promišljali o značenju Kristove Muke za život svakog čovjeka. U euharistijskom slavlju nadbiskup je istaknuo kako je važno shvatiti da se Krist po križu suobličio svakoj ljudskoj patnji. Naglasio je i važnost potpuna predanja života Kristu, kako je to učinio sv. Franjo te tako postao dionikom Kristove Muke. Sv. Franjo često je provodio vrijeme na La Verni, moleći i osluškujući Božji glas, pa je ondje i primio stigme – rane Krista raspetoga. Hodočasnici su imali priliku pristupiti sakramentu svete ispovijedi, posjetili su kapelu stigmi i ostala mjesta Franjine molitve.
Otajstvo Božjeg utjelovljenja hodočasnici su razmatrali u Grecciu, gdje je sv. Franjo postavio prve žive Jaslice kao trajni podsjetnik na to da je Krist rođen kao siromah među siromašnima i da je Crkva – Crkva siromašnih, kako je u propovijedi primijetio nadbiskup, dodavši kako je prava sreća moći služiti Bogu i bližnjima. U Grecciu se cijele godine svaki dan slavi Božić. Putujući prema Grecciu, hodočasnici su posjetili Svetište Milosrdne Ljubavi u Collevalenzi.
Zadnji dan hodočašća proveli su u Svetištu sv. Rite u Casciji, gdje su od „svetice nemogućeg” učili kako se i u bezazlenim životnim situacijama s Bogom može živjeti plodonosan život.
U nastavku donosimo svjedočanstva sudionika:
Dominik i Diana Bosanac
Među hodočasnicima je bio i Dominik Bosanac, koji se na početku puta s radošću prisjetio prošlogodišnjeg hodočašća u Lurd. „Bilo je odlično i nadamo se da će tako biti i sada. Idemo u Assisi, svetište sv. Franje, koji je bio zaštitnik siromaha i beskućnika. Nadamo se da će i nama pomoći u našim nevoljama. Jako se radujem što sudjelujem“, rekao je Dominik.
Njegova majka Diana ističe koliko cijelo putovanje znači njihovoj obitelji: „Puno nam znači ovo hodočašće. Posebno nam znači i sudjelovanje nadbiskupa Uzinića, koji nas hrabri na ovom putu. Mi smo duhovno sretni i ispunjeni, kao i molitvom. Ovo nam hodočašće daje snagu za naš daljnji život.“
Upravo se u tim riječima možda najbolje ogleda smisao ovoga hodočašća. Put prema Assisiju nije samo putovanje prema jednome mjestu nego i put prema susretu, zajedništvu i vjeri. Za mnoge hodočasnike to je prilika na nekoliko dana izaći iz svakodnevice, podijeliti svoje radosti i teškoće te, zajedno s drugima, pronaći novu snagu.
Andreja Pađen
Vjeroučiteljica sam u osnovnoj školi, u Područnim školama Krasno i Kuterevo. Osoba sam s cerebralnom paralizom. Hodočašće stopama svetog Franje u ovoj jubilejskoj godini bilo je posebno milosno. Osobito me se dojmio posjet grobu svetog Carla Acutisa. Dok sam stajala ispred njegova groba, u misli su mi dolazili svi moji vjeroučenici i vjeroučenice. Promatrajući ga odjevenog u svakodnevnu odjeću, osvijestila sam da smo svi pozvani na radost, svetost, zajedništvo i dobrotu u svakodnevnom životu.
Kako bismo bili bliže Bogu, potrebno je popeti se na planinu. Mjesto posebnog iskustva Božje blizine, mira i radosti za mene je bio posjet La Verni. Posjet ovoj svetoj gori, gdje se Bog na poseban način očitovao u životu svetog Franje stigmama, ispunio me posebnim mirom i iskustvom Božje blizine. Iako je u svetištu bilo puno hodočasnika, ništa nije remetilo mir i tišinu ovog svetog mjesta. Moliti u malenoj kapelici do koje se dolazi kroz uski tunel kako bi se došlo do mjesta gdje je sveti Franjo dobio stigme iskustvo je koje ću pamtiti do kraja života.
Ovo je moje drugo hodočašće s osobama s invaliditetom. Često sam putovala, ali ni jedno iskustvo ne može se usporediti s ovakvim hodočašćem. Radost, ljubav i mir koji se osjećaju od početka do kraja hodočašća teško je opisati riječima. Svaki trenutak koji smo proveli svi zajedno posebno je bogatstvo i prilika za osobni rast. Svaka sveta misa, zajednička molitva i pjesma vodili su nas bliže Bogu, ali i povezivali međusobno. Promatrajući kako ljudi koji su se tek upoznali pomažu jedni drugima, vidjela sam na djelu kako se oživotvoruje Isusova velikosvećenička molitva „Da svi budu jedno“, jer šest dana stvarno smo svi bili jedno. Jedna posebna cjelina povezana zajedništvom i ljubavlju.
Natalija Bogović
Ovo hodočašće zauvijek će mi ostati u sjećanju jer me je na neki način promijenilo, odnosno nešto se u meni promijenilo. Ne mislim samo na prekrasna svetišta koja smo obišli, gdje je otvorenost mog srca bila velika i gdje je molitva jednostavno tekla…
Upoznala sam prekrasne ljude, koji su me obogatili na sve moguće načine. Njihov način podnošenja teškoća (a bilo ih je, jer je bilo jako vruće, jer se uglavnom išlo uzbrdo, jer nisu sva mjesta do kraja prilagođena za osobe u invalidskim kolicima…) nešto je što bismo svi „mi zdravi“ morali naučiti, prvenstveno strpljivost i pouzdanje u Boga da će sve na kraju ipak biti dobro.
Ima jedan detalj koji mi se ucrtao u srce zauvijek. To je bilo u svetištu La Verna, gdje je sv. Franjo dobio stigme (inače, ljepota šume na putu prema svetištu neizreciva je). Nakon obilaska svetišta polako smo se okupljali da svi zajedno krenemo natrag. Kraj nas je prolazilo dosta ljudi, pogledali bi nas i samo produžili svojim putem, no jedan čovjek je zastao, zaokružio nas sve pogledom, nasmijao se i digao dva palca gore. Dva, ne jedan! Ja sam tako bila radosna i dirnuta tom gestom. Netko nas je primijetio, tj. njih, ljude u invalidskim kolicima, njihove obitelji i asistente, netko je primijetio i zastao, netko im diže dva palca gore u znak prepoznavanja svih njihovih teškoća, ali i truda i volje da dođu i vide to sveto mjesto. Iz te jednostavne geste možda proizlazi i moja promjena.
Mi smo se vratili s hodočašća i nastavili sa svojim životima i poslovima, ali ja sad primjećujem zapreke za osobe s invaliditetom gdje god krenem. Ne mogu reći da se ne vodi računa o njima, ali ne dovoljno. Jednostavno nije dovoljno. Ono što mi se ipak čini još važnije jest da sad te ljude vidim i nekako ih prepoznajem kao svoje. Ne prolazim kraj njih kao da ih ne vidim, ja ih vidim! To bi „prepoznavanje“, tj. činjenica da su svi ti ljudi „naši ljudi,“ „moji ljudi“, trebalo biti prvi korak kod svakog čovjeka ako govorimo o prihvaćanju i uključivanju osoba s invaliditetom u Crkvu i društvo.
I za kraj jedna slika ljubavi koja iz temelja mijenja. Za doručkom i večerom sjedila sam za stolom s jednim bračnim parom, sjedila sam im nasuprot i promatrala, i jednostavno zaljubila sam se u njihovu ljubav. On je u invalidskim kolicima, ona nije. Njih dvoje tako se lijepo, s posebnom brigom i pažnjom i s toliko ljubavi odnose jedno prema drugome da tu ljubav možeš skoro dodirnuti. Od njih širi se dalje…
Ljubav između njih dvoje, između majke i sina s teškoćama u razvoju, između dviju osoba s invaliditetom, između dviju sestara, između oca i majke prema sinu s poteškoćama iz spektra autizma, između dviju prijateljica, između volontera i onih koji su bili u potrebi… obuzela je sve nas, bila je sveprisutna u našem velikom, upečatljivom, crvenom autobusu na kojem je velikim slovima pisalo: „Bog je ljubav“ – i to je ono što sam konkretno osjetila na ovom hodočašću, što mijenja, što obnavlja vjeru u ljubav i u ljude i što bih uvijek preporučila svakom čovjeku.
Bračni par Peršić
Martina:
Svog supruga, koji je osoba s invaliditetom, upoznala sam na hodočašću u Fatimu s Udrugom „Job“, s kojom sam putovala više puta na razna hodočasnička mjesta (Lurd, Rim, Asiz …) i bila pratnja prijateljici Maji iz Splita, koja je osoba s invaliditetom. Sjećam se kada sam prvi put krenula na put s „jobovcima“ kao pratnja svojoj prijateljici. Ni sama nisam znala što me čeka. Tek kada je naše putovanje počelo, polako mi se budila svijest o tome koliko čovjek mora potisnuti vlastite potrebe kada je u tvojoj blizini osoba koja ne može sama uzeti hranu ili činiti druge stvari koje mi smatramo „normalnima“.
Hodočašća s Udrugom „Job“ meni znače jako puno. Uvijek sam zainteresirana za posjet mjestima koja me duhovno podižu i ispunjavaju, a ova hodočašća omogućuju mom suprugu i meni takva mjesta posjetiti zajedno. S obzirom na to da sam članica Franjevačkog svjetovnog reda, hodočašće u Asiz za mene je bilo posebno.
Ovakva hodočašća doprinose jako puno našem obiteljskom životu i zajedništvu. Duhovno se ispunimo i povežemo kao supružnici. To nam snaži vjeru i daje poticaj za nošenje svakodnevice. Uvijek se vratimo kao bolji ljudi prema sebi i prema svojim bližnjima. Iako je hodočastiti kao osoba s invaliditetom ponekad zahtjevno (i meni samoj ponekad), ovakva se hodočašća i putovanja ne propuštaju.
Osobno mogu posvjedočiti da je putovanje s Udrugom „Job“ uvijek avantura koja nadilazi nešto uobičajeno. Tu se radi se o jednoj velikoj obitelji i zajedništvu u kojem vlada ogromno razumijevanje i iskrena želja da se osobama s invaliditetom, uz razgledavanje i posjet hodočasničkim mjestima, pruži i duboka duhovna podrška.
Ivica:
Osoba sam s invaliditetom i dugogodišnji sam član Udruge „Job“. Zapravo smo poput jedne obitelji i divno je što u tom našem zajedništvu dijelimo istu ljubav prema Gospodinu.
Svako novo hodočašće može biti čin zahvalnosti za sve milosti koje u životu primamo. Prihvatiti pomoć druge, pa i nepoznate osobe meni ne predstavlja problem ukoliko mogu procijeniti njezine psihofizičke sposobnosti. Mnogi ljudi žele pomoći osobama s invaliditetom, ali vrlo često izostane sluha za prepoznavanje načina na koji nam se može najbolje pomoći. Često osoba s invaliditetom i sama može pripomoći i usmjeriti osobu koja joj pomaže da joj bude lakše.
Hodočašće za nas osobno predstavlja putovanje u svetosti prema duhovnim ciljevima, unutarnjem miru. Mislim da se plodovi milosti mogu vidjeti u našem zajedništvu, po tome kako se mijenja pogled našeg srca. Ponekad i u promjeni mentalnog stava. Probudi se veća želja za dubljom i iskrenijom molitvom. Ako želite upoznati ljubav prema Gospodinu koja donosi osjećaj potpuna mira, svrhe i zajedništva koji nadilazi svakodnevne razlike među nama ljudima, prepustite se u nešto predivno, oplemenite svoje postojanje i neka vas ta ljubav inspirira na svakodnevnu zahvalnost, pomaganje drugima i dublje promišljanje o vlastitom životu.
Budislav Vukas
Uz to što predajem pravnu povijest na Pravnom fakultetu u Rijeci, imam i iznimnu čast biti suvoditeljem Odsjeka za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. I sâm se od rođenja nosim s oštećenjem vida.
Naše hodočašće svakako ću pamtiti, ponajviše jer je vezano za 800. godišnjicu preminuća sv. Franje. Vjerojatno me najviše i impresionirao ovaj povod, ali i činjenica što sam sada, po prvi put bio na mjestima koje često razmatramo u okrilju našeg Trsata i franjevačke duhovnosti. Često sam u trenutcima hodočašća mislio i na Pjesmu stvorova ili Zdravo, sveti Oče, što obično pjevamo uz preminuće sv. Franje. Impresionirao me i posjet Casciji i sv. Riti. Njezin je život doista riznica najizvrsnijih kršćanskih vrijednosti, koje možda i ne poznajemo toliko.
Kao slabovidnoj osobi putovanje je uvijek izazov i osoba u pratnji u većini je slučajeva doista potreba. I na ovom hodočašću bilo je osoba u pratnji, ali ovaj put ne mogu govoriti o jednoj osobi. U čitavom kontekst ovoga hodočašća mnogi krasni ljudi, neke sam tek upoznao, bili su velika pratnja mojem putovanju i jamstvo da će sve biti dobro, da bilo koga mogu pitati za bilo kakvu pomoć. Ta atmosfera, zajedništvo, pouzdanje u druge zasigurno su nešto najvrednije na ovom hodočašću.
A kada govorim o volonterima, treba zahvaliti mnogim divnim suputnicima, koji su mogli uživati negdje pokraj mora, ili nazočiti nekoj ispraznoj ljetnoj zabavi naših primorskih mjesta, a oni su izabrali putovati i pomagati putnicima, pred kojima je mnogo izazova. Mnoge od tih izazova slabo poznajemo, uopće ih se i ne sjetimo da mogu postojati, stoga je dobrota tih volontera najizvrsniji i najvidljiviji iskaz njihove ljubavi prema Isusu Kristu.
Anita Rumac
Budući da se za kretanje koristim invalidskim kolicima, već sama mogućnost sudjelovanja na hodočašću za mene je bila posebno značajna. Putovali smo autobusom opremljenim podiznom platformom, što nam je omogućilo jednostavniji i sigurniji ulazak i izlazak iz autobusa. Gdje god je bilo moguće, vozači su nastojali autobusom prići čim bliže odredištu. U transferima, na stotinama metara dugim uzbrdicama/nizbrdicama i mnogobrojnim stubama pomagali su nam naše obitelji, pratitelji i volonteri, omogućivši nam ravnopravno sudjelovanje u bogatom programu i razgledu slikovitih povijesnih mjesta i svetišta do kojih bez njihove pomoći ne bismo mogli doći. Nisu ni svi prostori i sadržaji tijekom puta bili u potpunosti prilagođeni različitim mogućnostima i potrebama sudionika. Ipak, uz dobru organizaciju, međusobno razumijevanje, ponešto improvizacije i Božju pomoć uspijevali smo pronaći rješenja.
Razmišljanje o sv. Franji nastavilo se i porukom našeg nadbiskupa o Franjinim susretima s gubavcem i vukom: u susretu s gubavcem Franjo je prevladao vlastite predrasude prema drugačijima od sebe dok je u susretu s vukom naučio obuzdati samoga sebe kako bi mogao služiti Bogu i ljudima. Ta me poruka podsjetila da prepreke ne moraju uvijek biti fizičke – ponekad su veće one koje nosimo u sebi.
Hodočašća su prilika da se čovjek malo udalji od svakodnevice, zastane, pomoli, zahvali Bogu i posloži neke stvari u sebi. Istodobno, daju nam mogućnost da svoju vjeru živimo zajedno s drugima te da, unatoč invaliditetu, možemo biti dio zajedništva i aktivno sudjelovati u životu Crkve.
U tome su iznimno važnu ulogu imali naši dragi pomagači. Bez obzira na to koristite li se invalidskim kolicima ili imate iskustvo nekog drugog invaliditeta, postoje situacije u kojima trebate pomoć druge osobe – bilo pri kretanju, svladavanju arhitektonske prepreke ili u nekoj sasvim običnoj, svakodnevnoj situaciji. Dragocjeno je znati da je netko cijelo vrijeme uz vas, a još je važnije da ta pomoć dolazi prirodno, s poštovanjem i bez osjećaja da ste zbog nje manje vrijedni ili manje sposobni. Volonteri su nam svojim vremenom, strpljenjem, podrškom i spremnošću da pomognu omogućili usredotočiti se na ono zbog čega smo i krenuli.
Ovakva iskustva mogu pridonijeti i većoj samostalnosti osoba s invaliditetom. Možda se na prvi pogled čini suprotno, jer nam je pomoć potrebna, ali upravo u takvim situacijama stječemo više sigurnosti i samopouzdanja. Hodočašća nam pokazuju i da osobe s invaliditetom nisu samo osobe kojima treba pomoći nego članovi Crkve i društva koji žele sudjelovati, moliti, razgovarati, doprinositi i dijeliti svoja iskustva s drugima. Kada nam se omogući da budemo prisutni i aktivni, svi zajedno postajemo bogatiji.
Hodočašće Putevima sv. Franje Asiškog za mene nije završilo povratkom kući. Slike i uspomene na sveta mjesta, molitvu i osjećaj zahvalnosti Bogu i ljudima s kojima sam dijelila ovaj put vraćaju se u svakodnevicu i ostaju sa mnom. Možda je upravo to najljepši dio hodočašća.
Iz rubrike: Reportaža
Kako smo nekad slavili Uskrs
Dok smo zajedno blagovali blagoslovljena jaja, pogače i čaj i radovali se tome, jako smo morali paziti da koja mrvica tog blagoslovljenog jela ne padne na pod, a ljuske od jaja kasnije smo zakopavali u zemlju.
