Rado svjedočim svoju vjeru i potičem ljude da se približe Isusu

Gordana Fumić, bacc. medicinsko laboratorijske dijagnostike u mirovini i župljanka Škrljeva, desetljećima je sudjelovala u brojnim aktivnostima u svojoj župi, dekanatu i nadbiskupiji. Održavala kateheze za prvopričesnike, vodila ministrante, pripremala djecu za nastupe i recitacije, vodila molitvenu zajednicu u Škrljevu, piše za mjesečnik Zvona, suradnica je radio Marije u Bosni i Hercegovini, a sada svira i vodi mali župni zbor u Sv. Kuzmu. Neko je vrijeme, od kraja 2000. do kraja 2003., bila i glavna urednica Zvona.

• Vrlo ste aktivni vjernik već desetljećima. Od kuda vam motivacija i nadahnuće da tako živite i svjedočite svoju vjeru?

Nije oduvijek tako bilo. Svatko ima svoj put kojeg mu je Bog isplanirao. Kao srednjoškolka preselila sam se iz Fužina u Rijeku i postupno se udaljila od Crkve. Moji doma nisu mi bili podrška u vjeri koju sam prakticirala kao dijete uz  djeda i baku. Bila sam tada angažirana u crkvi, pjevala u zboru, pomagala jednoj časnoj sestri Srca Isusova koja je brinula o crkvi i vodila domaćinstvo tadašnjem župniku Fužina Josipu Šepiću. Novo okruženje, škola i nove obaveze, udaljili su me potpuno. 

Vratila sam se tek dvadeset godina kasnije. Preseljenje u Škrljevo, gdje je moj muž dobio stan, promijenilo je sve u našim životima. Danas vidim da me Gospodin nikada nije puštao iz vida. Kada sam se vratila Bogu nakon dvadeset godina, počela sam svim svojim bićem učiti, upijati, čitati. 

Najprije sam pročitala Novi zavjet i psalme koji mi je župnik Škrljeva Petar Belanić poklonio. Zatim sam kupila Bibliju. I čitala, iako puno toga nisam razumjela u Starom zavjetu. Od tada godinama redovito čitam Sveto pismo. U mirovini sam i u jutro, ako nemam odmah nekih obaveza i poslova, upalim svijeću i tamjan, stavim kipić Majke Božje i sv. Padre Pia i molim, pročitam djelić iz Svetog pisma i to je početak dana kojeg ne volim preskočiti. Na misu idem nedjeljom i blagdanom, a ponekad koji dan u tjednu. 

Sveto pismo je poticaj za moj život, za moje preispitivanje, rješenje i utjeha za sve nevolje i probleme. Imam puno duhovne literature, volim životopise svetaca, sve je to potrebno za moj duhovni rast, ali nizašta se ne vežem. Za mene je vrhunac mojeg vjerničkog života Sveto pismo i euharistija.

• Na koje ste načine kao vjernik bili aktivni u svojoj župi na Škrljevu, ali i u nadbiskupiji? Kako je započeo vaš angažman u župnim aktivnostima?

Moj suprug prvi se aktivirao u župi, približio se ljudima i župniku. Vidio je da je škrljevska kalvarija oronula, da je crkva u lošem stanju, da krov propušta. Postao je član ŽPV i bio je pokretač i inicijator obnova, najprije kalvarije, a kasnije i crkve, zajedno s najbližim župnikovim suradnicima i cijelim mjestom.

Ja sam se uz njega malo pomalo uključivala i vraćala svojoj vjeri, učila jer sam ostala na nivou župne kateheze iz djetinjstva, koja je bila oskudna, osnovna, samo za pričest i krizmu. Stalno sam učila i rasla. Kada se u Rijeci prije 25 godina otvorio Pastoralni institut za vjernike laike krenula sam na to i završila u dvije godine. Nakon toga nekoliko generacija djece u Škrljevu i Kukuljanovu pripremila sam za Prvu pričest. U župi sam vodila skupinu mladih “Sv. Ambrozije”. Oni su bili desna ruka župniku, ministrirali su, pomagali gdje treba, bili su glazbena skupina s klavijaturistom i dva gitarista. Lijepo su pjevali. Bili su i dramska grupa te smo pripremali vjerske igrokaze koje su izvodili i u domu ili kraće u crkvi. Drago mi je što su danas troje od njih orguljaši u crkvi, a dvije ministrantice imaju obitelji s puno djece. 

Od 1995. u crkvi redovito pjevam, pjevala sam godinama u međužupnom zboru Trisagion u Bakarskom dekanatu, članica sam Nadbiskupijskog zbora već godinama, od osnutka zbora. Bila sam godinama članica ŽPV u Škrljevu, čitač sam, završila sam nadbiskupijski seminar za lektore. Desetak godina bila sam sakristanka zajedno s jednim starijim gospodinom iz župe. On je zvonio, otvarao crkvu, pripremao za misu a ja sam čistila, prala i crkvu i liturgijsko ruho, pravila ikebane. I jako sam voljela taj dio svojeg angažmana. 

Također od 1995. godine svake godine organiziram hodočašća u Međugorje , zajedno s prijateljicom Karmen Marohnić. Od 2015. godine počele smo organizirati I hodočašća izvan Hrvatske: kod Padre Pia, u Poljsku, na Maltu, u Grčku, sada Rim, a iduće godine Lourdes i već je autobus od 60 mjesta pun. 

Kada sam otišla u mirovinu počela sam učiti sviranje klavijature, kasnije i orgulja. Sada sviram i pjevam i vodim mali zbor u filijalnoj crkvici sv. Kuzme i Damjana na Sv. Kuzmu koja pripada župi Bakar. U zboru nas je šestero. Ako slučajno ne mogu u nedjelju doći na sv. misu zamijeni me moja prijateljica Marica Kukec iz Cernika. Tako da se na Sv. Kuzmu uvijek na misi svira.

• Koliko uključivanje vjernika u život župe ovisi o župniku? Zašto sada, radije nego u matičnu župu na Škrljevu, idete u susjedni Sv. Kuzam?

Puno ovisi o župniku o njegovoj otvorenosti za suradnju. Moj suprug i ja jako smo se angažirali u Škrljevu. Trudili smo se uvijek druge uključivati. I bilo nas je, bili smo jako aktivna župa, puna nas je crkva bila. Svoju aktivnost proširili smo i izvan granica naše župe u dekanatu i u nadbiskupiji. 

Nakon odlaska župnika Belanića u našoj župi zaredale su jako česte promjene župnika i to nije dobro. U šest godina pet ih se promijenilo. To više nije bila župa koju smo znali. Mi više nismo bili potrebni i suprug i ja otišli smo u nedaleki Sv. Kuzam i tu se angažirali. Pomažemo župniku i mežnarima, pjevamo, sviram i pomažemo sve što treba. Imamo jednu lijepu malu zajednicu pjevača i župnih suradnika. Mi nismo samo pjevači, mi smo i prijatelji, družimo se i izvan crkve, svaki mjesec sastanemo se kod nekoga na ručak ili večeru zajedno sa sadašnjim župnikom Zdenkom Lendlom, a prije s vlč. Nikicom Jurićem. 

Uvijek potičem druženje i zajedništvo, i osobito je važno da župnik bude s nama. Tako nas upoznaje, tako nas upućuje na pravi put, Kristov put. Mi smo vjernici često slabog znanja, što se tiče naše vjere. Svaka čast izuzecima i onima koji sami žele i teže više naučiti o onome čemu pripadaju, kome pripadaju, a to su Crkva i Krist. Niti ja, niti moj suprug ne želimo biti samo promatrači, doći na misu, otići kući i ništa ne raditi za svoju crkvu i svoju zajednicu, ne imati kontakta sa župnikom osim na ispovijedi i kada dođeš naručiti misu. 

Sada smo već 7 godina na Sv. Kuzmu i sretni smo. Naš vjernički život je ispunjen. Uz to, svake nedjelje navečer od 22 do 24 sata dežurni smo klanjatelji u kapelici Trajnog Euharistijskog klanjanja na Vežici. 

• Riječka nadbiskupija ove godine proslavlja jubilej 100. obljetnice da je Rijeka postala sjedište biskupije. Kakav je identitet vjernika katolika ovdje za razliku od drugih krajeva? Što mislite o zajedništvu vjernika u župama danas, o pozivu na veće uključivanje u život Crkve?

Situacija u našim župama je jako loša, u Europi čak katastrofalna. Ljudi sve manje dolaze u crkvu, katolici, vjernici po krštenju i primanju ostalih sakramenata, ne žive svoju vjeru, ne trude se malo bolje ju upoznati. Udaljili smo se jedni od drugih. Svaka čast izuzecima. 

Danas barem imamo jako puno duhovne literature, imamo te elektronske medije i puno nam je vjerskih sadržaja i video zapisa dostupno koji nas mogu potaknuti da se zamislimo i krenemo zaista živjeti ono što jesmo, biti Isusovi, čeznuti za susretom s Njim na misi barem nedjeljom, približiti se toj zajednici kojoj pripadamo, upoznati ljude, pomoći župniku, ali… ne znam. 

Važno je i prevažno da se župnik približi povjerenom mu “stadu”, da svakoga upozna, a upoznat će ga ako bude s njim i s njima u zajedništvu i izvan crkve. A može na razne načine: npr. Biblijski susreti, hodočašća, druženja u njihovim obiteljima… Što se tiče duhovnih poziva, uvijek će ih biti, barem malo. 

Život je danas drugačiji, djeca se u obiteljima ne odgajaju za vjernički život. Sakramenti su najčešće, samo da se obave. Puno puno ovisi o obiteljima. Ima ljudi koji zaista žive svoju vjeru, ali malo ih je. Nitko danas ne želi obaveze.  

• Jedna od vaših strasti je novinarstvo. Počeli ste kao dopisnik iz župe pisati za nadbiskupijski mjesečnik Zvona, kasnije i za nacionalna crkvena glasila Glas Koncila i IKA-u. Tada je glavni urednik bio profesor Ivan Devčić, kasnije prvi riječki nadbiskup. Bili ste mu desna ruka, a kada je postao nadbiskup 3 godine bili ste i glavna urednica. Napravili ste i niz biografskih razgovora sa svećenicima, u svakome se vidi vaš topli, ljudski pristup s puno detalja.

Počela sam pisati 1996. godine na poticaj župnika Belanića. Uredniku se svidjelo kako pišem pa me angažirao za stalnog dopisnika iz Bakarskog dekanata. Imati dar pisanja je jedno, a pravila i zakonitosti novinarstva su nešto drugo. Htjela sam upoznati pravo novinarstvo i Bog mi je i to omogućio. Jedno jutro na poslu, dok sam pila kavu i prelistavala Novi list, uočila sam oglas: privatna škola “Astoria” otvara večernju školu za novinarstvo. Nisam mogla vjerovati. Odmah sam nazvala i te 1997. godine upisala se i nakon 8 mjeseci završila. 

Nadbiskup Ivan Devčić bio je moj učitelj u novinarstvu i pisanju, uvijek me poticao i sviđalo mu se kako kroz razgovor prikazujem i obične ljude i svećenike i profesore te me zamolio ako bih napisala biografiju Ivoslava Linića tadašnjeg rektora katedrale sv. Vida i ekonoma Riječke nadbiskupije. Kasnije sam na isti način prikazala istaknutog Riječanina i vjernika laika Maksa Peča kao i svećenike Milana Simčića, Giusepea Vosillu i Miljenka Vidasa. Drago mi je da sam to napisala. Sve što nije zabilježeno, bit će zaboravljeno. Ovo su svjedočanstva svećeničkih života, njihovog poziva i njihovog rada. Možda će biti poticaj nekom mladiću da se odazove svećeničkom pozivu.

• Da ne zaboravimo, uz sve nabrojano, sve ste ove godine, do nedavnog umirovljenja, radili kao laboratorijski inženjer u bolnici. Pravo je čudo kako ste, još uz dvoje djece, imali snage i vremena za sve to. Je li vam u svemu, na poslu u bolnici i kod kuće, pomogla vjera?

Važno je, i svima kažem, rasporediti svoje vrijeme kroz dan. Malo-pomalo počela sam se u puno toga uključivati i sve sam to dobro radila i posložila. Bog mi je dao mnogo talenata i ja nisam “niti jedan zakopala”, dapače stavila sam ih drugima u Crkvi na raspolaganje za njihovo dobro ne na moju hvalu nego na slavu Božju. Nisam znala da Bog to od mene traži. Sada kada sam Ga više upoznala, svjesna sam toga da je sve to od Njega. Znači, vjera mi moja pomaže. Velika podrška u svakom mom angažmanu bio je moj suprug Ivica, i moja djeca Maja i Nera. 

Ja živim svoju vjeru, Isus je moj Put i Istina i Život. Rado to svjedočim i potičem ljude da se približe Isusu i više Ga upoznaju. I Njegovoj Majci Mariji koja im taj put može pokazati i olakšati.