Ružarij

Mjesec listopad tradicionalno je posvećen krunici… biblijski utemeljenoj molitvi, s dugom tradicijom u pučkoj i osobnoj pobožnosti. No molitva krunice u našem je društvu postala aktualna na pomalo čudnovat način, zbog sustavnog okupljanja muškaraca na trgovima i njihove javne molitve krunice. Reakcije pojedinih društvenih skupina na ovaj vid pobožnosti nisu u skladu sa sadržajem same molitve. Radi se o agresivnim reakcijama, svojevrsnim „protu-prosvjedima“, koji u obliku performansa tematiziraju nasilje nad ženom.

Zašto ova javna molitva krunice izaziva takve reakcije? Zar blagost riječi „zdravo Marijo, milosti puna“ može toliko uznemiriti ljude? Zar otajstva radosti, tuge, svjetla i slave Kristova života toliko smetaju suvremenom čovjeku? To je, naime, u jednom javnom nastupu na HRT-u, sugerirao jedan od svećenika uključen u ovaj pokret.

Pokušajmo potražiti odgovor u apostolskom pismu Ivana Pavla II. Rosarium Virginis Mariae, Ružarij (krunica) djevice Marije. Tekst iz 2002. godine ističe da je krunica, kao molitva brojnih svetaca, razvijena u 2. tisućljeću, odraz svježine Evanđelja, molitva s kristološkim srcem, te u sebi sadrži srž dubine cijele evanđeoske poruke. U toj molitvi odjekuje Marijina molitva, njen vječni Veliča, a s molitvom krunice kršćanski narod se postavlja u Marijinu školu – kako bi ušao u kontemplaciju ljepote Kristova lika, i iskusio dubinu njegove ljubavi. Moliti krunicu – to znači zajedno s Marijom kontemplirati Kristovo lice, poručuje Ivan Pavao II.

Pred našim se očima odvijaju ključni prizori iz Evanđelja dok čitajući i razmatrajući Kristovu muku – kontempliramo ljudsku bol nanesenu Kristu, njegov osjećaj osamljenosti, agoniju u Getsemaniju i smrt na križu. Kroz otajstva radosti – razmatramo Marijinu radost, začeće, rođenje, prikazanje u hramu i pogled ljubavi prema djetetu, Božjem sinu, koji raste pod njenim srcem i krovom Svete obitelji. Kroz otajstva svjetla – promatramo Krista koji naviješta radosnu vijest siromasima, koji liječi potrebite, koji se preobražava pred očima svojih učenika te ustanovljuje Euharistiju – kao trajan znak svoje ljubavi. I konačno, kroz slavna otajstva – razmatramo srce naše Crkve – slavno Kristovo Uskrsnuće, Uzašašće, silazak Duha Svetoga i slavu Marijine svetosti. Molitva krunice, ističe papa Ivan Pavao II., jest kontemplacija Krista – koji je, riječima Pavla apostola „naš mir“, a u sebi je pomirio neprijateljstvo svijeta (Efežani 2, 14). Krunica je molitva mira i po plodovima koje donosi jer, piše sveti Papa, kako kontemplirati Krista koji pada pod križem, a ne osjetiti potrebu da postanemo i sami Šimun Cirenac, svakom bratu koji je pritisnut bolima? Stoga, dok kontempliramo Krista, postajemo i sami graditelji mira u svijetu, zaključuje sveti Papa.

I s pravom se postavlja pitanje: temeljem kojeg dijela crkvenog nauka, Biblije, tradicije – ovaj pokret koristi krunicu kao okvir vlastitog djelovanja? Zašto nisu odabrali neki drugi vid molitve? Jer, ako žele biti osviješteni katolički muževi koji javno mole krunicu, njihove bi nakane, u skladu s naukom sv. Ivana Pavla II., morale biti jednostavno ovakve: molimo krunicu za osobni rast u vjeri, za rast u poniznosti i veće poznavanje Krista, kako bismo mogli više ljubiti svakoga, a posebno one kojima je to najpotrebnije. I dok nakane ne budu takve, neće odražavati bit molitve krunice, već nečiju – agendu. Možda bi bilo poštenije organizirati takve skupove pod nekog drugom egidom, a ne pod zahtjevnom molitvom srca samog Evanđelja.