Sinoda o sinodalnosti kao proces osluškivanja „osjećaja vjere“

Što je „osjećaj vjere“?

Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium u br. 12 govori o stvarnosti „osjećaja vjere“: „Sveti Božji narod ima udjela i u Kristovoj proročkoj službi time što o Njemu širi živo svjedočanstvo osobito životom vjere i ljubavi te prinosi Bogu žrtvu hvale, plod usana koje ispovijedaju njegovo Ime (usp. Hebrejima 13, 15). Sveukupnost vjernikā, koji imaju pomazanje od Svetoga (usp. Prva Ivanova 2, 20 i 27), u vjerovanju se ne može prevariti, a to svoje osobito svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere svega naroda, kad „od biskupa pa do zadnjih vjernih svjetovnjaka“ pokazuje sveopće suglasje u stvarima vjere i ćudoređa. Naime, tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podupire Duh istine, Božji narod pod vodstvom svetoga Učiteljstva, kojemu se vjerno pokorava, prima ne više ljudsku riječ nego uistinu Božju riječ (usp. Prva Solunjanima 2, 13), nepokolebljivo prianja uz „vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Judina 1, 3) te pravilnim sudom dublje prodire u nju i u životu je punije primjenjuje.“ Dakle, osjećaj vjere je nadnaravni dar Duha Svetoga kojim Krist Gospodin obdaruje svoje vjernike i u njima stvara sveopće suglasje i jedinstvo u stvarima vjere i ćudoređa. Ono je prema br. 35 istog dokumenta i dioništvo u Kristovoj proročkoj službi: „Krist, veliki prorok (…) ispunja svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji – koja naučava u Njegovo ime i Njegovom vlašću – nego i po svjetovnjacima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi.“ Iz navedenoga vidimo da je svaki vjernik obdaren osjećajem vjere u duši koji ga suobličuje Kristu proroku po daru Duha Svetoga Branitelja – Duha koji uvodi u svu Istinu.

Kriteriji istinitost „osjećaja vjere“

Uvidjevši što je „osjećaj vjere“ kako ga shvaća Drugi vatikanski sabor, postavlja se pitanje nije li svako mišljenje i svaki stav pojedinog vjernika ili člana hijerarhije nužno istinit i ispravan ili čak nadahnut Kristom prorokom i Duhom Svetim?

U ovom dijelu teksta nastojat ćemo razložiti koje su granice i kriteriji istinitosti „osjećaja vjere“ onime što nam je crkveno učiteljstvo progovorilo o „osjećaju vjere“ u recentnim dokumentima i naputcima.

Papa sv. Ivan Pavao II. u Familiaris consortio iz 1981. govori o „osjećaju vjere“, u br. 5.: „Ipak, 'nadnaravni osjećaj vjere', nije samo ili nužno pristanak vjernikā. Crkva, nasljedujući Krista, traži istinu koja se uvijek ne podudara s mišljenjem većine ljudi. Ona sluša savjest, a ne moć, i u ovoj stvari brani siromašne i prezrene. Crkva može visoko cijeniti sociološka i statistička istraživanja, ako su korisna u shvaćanju povijesnih i vremenskih sklopova u kojima se mora obavljati dušobrižno djelovanje i da bi bolje spoznala istinu; no, sama se takva istraživanja ne mogu odmah držati glasnicima osjećaja vjere.“

U naputku Kongregacije za nauk vjere Donum veritatis (Dar istine) o crkvenom zvanju teologa, iz godine 1990. br. 35, koji potpisuje tadašnji prefekt Joseph Ratzinger, još jasnije se kaže: „Zbilja, mišljenja Kristovih vjernika ne mogu se jednostavno svesti na 'osjećaj vjere'. On je odlika sáme bogoslovne vjere koja se ne može prevariti jer je Božji dar što čini da svaki pojedini napóse prianja k istini. Nadalje, ta je vjera svakoga pojedinoga ujedno i vjera Crkve jer je Bog Crkvi povjerio čuvanje Riječi. Stoga ono što Crkva vjeruje, vjeruje i Kristov vjernik. I tako po svojoj naravi 'osjećaj vjere' nosi sa sobom prisan pristanak duha i privolu srca uz Crkvu, to jest ono 'osjećati s Crkvom'. Iako se, dakle, bogoslovna vjera kao takva ne može prevariti, ipak vjernik može iznutra podupirati pogrješna mišljenja jer njegovo svekoliko razmišljanje ne proizlazi iz vjere. Nisu sve misli koje se šire među Božjim narodom posve usklađene s vjerom, to više što lako mogu biti pod utjecanjem nekoga javnoga mnijenja koje usmjeravaju suvremena sredstva javnoga priopćavanja. Nije bez razloga Drugi vatikanski sabor istaknuo nužnu vezu između 'osjećaja vjere' i vođenja Božjega naroda koje se povjerava učiteljstvu pastira. To su dvije stvari koje se jedna od druge ne mogu odijeliti.“

„Osjećaj vjere“ kao „osjećanje s Crkvom“

Iz navedenih izvora nam postaje jasno da „osjećaj vjere“ nije niti većinsko mišljenje, niti usklađenost s pojedinim istraživanjima već da ona ovisi o povezanosti s Riječi i predajom Crkve, tj. onim sadržajem koji Crkva vjerno  razlaže po Učiteljevoj zapovjedi „učite ih čuvati sve što sam vam zapovijedio.“ (usp. Mt 28, 20) te prianjanjem pristankom duha i privolom srca uz taj sadržaj koji je istinit bilo po Objavi, bilo po naravnom zakonu. Upravo naglašujući te dimenzije, papa Franjo u govoru članovima Međunarodnoga teološkoga povjerenstva, 2013. naglašava: „Po daru Duha Svetoga članovi Crkve posjeduju 'osjećaj vjere'. Riječ je o jednoj vrsti 'duhovnoga poticaja' koji dopušta sentire cum Ecclesia (osjećati s Crkvom) i razaznavati ono što je u skladu s apostolskom vjerom i duhom Evanđelja. Zasigurno, sensus fidelium (osjećaj vjernikā) ne može se brkati sa sociološkom stvarnošću većinskoga mišljenja, to je jasno. To je nešto drugo“.  

 Razloživši sadržaj „osjećaja vjere“, u sljedećem broju objašnjavamo njegov odnos sa sinodalnim procesom te napetosti koje se pojavljuju u njihovoj dinamici.