Činiti spomen – prepoznati Božju vjernost, s povjerenjem gledati budućnost

Sinodalni hod Crkve nije završen održavanjem XVI. Redovite opće skupštine Biskupske sinode u listopadu 2024. Završni dokument Sinode „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“ postao je polazištem nove etape tog crkvenog hoda – faze primjene zaključaka iznesenih u Završnom dokumentu i njihova ukorjenjivanja u konkretnom životu mjesnih Crkava, pa tako i naše Riječke nadbiskupije. Jednostavnim riječima, ova nas etapa potiče da na konkretan način sinodalnost postaje način svakodnevnoga života naše Crkve, tj. način na koji slušamo jedni druge, zajedno razlučujemo, prepoznajemo darove Duha Svetoga i preuzimamo odgovornost za zajedničko poslanje.

Predviđeni hod za mjesne Crkve usmjeren je prema prvoj polovici 2027. godine kada bi se u biskupijama trebale održati Skupštine vrednovanja. Skupština je važan trenutak etape primjene zaključaka Sinode. Nije to ispit kojim bi se trebalo utvrditi koliko je neka zajednica uspješno provela pojedine zaključke ili nije. Vrednovanje valja shvatiti mnogo dublje, kao zajedničko iščitavanje i vrednovanje prijeđenoga puta, prepoznavanje onoga što je u životu zajednica sazrelo, uočavanje onoga što još traži obraćenje i razlučivanje te zahvaljivanje Bogu za ono što je učinio među svojim narodom.

Vrijeme „spomena“

Do spomenute Skupštine vrednovanja našu nadbiskupiju, odnosno naše vjerničke zajednice čeka vrijeme koje je tajništvo Sinode nazvalo  „Spominjati se“ („činiti spomen“) – prisjećati se, odnosno ponovno sagledavati dosad prijeđeni put. U biblijskom smislu spomen nije samo vraćanje u prošlost, prisjećanje događaja koji su prošli. Činiti spomen više znači prepoznavati Božju vjernost koja se očitovala u povijesti njegova naroda. Iz takva spomena čovjek onda može bolje razumjeti sadašnjost i s većim povjerenjem otvoriti se budućnosti koju Bog pripravlja. Zato je „spominjanje“ povezano sa zahvalnošću. Crkva ne ostaje zarobljena u onome što je bilo nego iz iskustva Božje vjernosti dobiva hrabrost hoditi u budućnost koju je Bog za nju priredio.

Zato smo pozvani zastati i pogledati što se tijekom dosadašnjeg sinodalnog hoda događalo u našim župama, zajednicama, pokretima i drugim crkvenim stvarnostima. Što je Gospodin među nama učinio? Što je sazrelo? Koji su se odnosi promijenili, a koji su se novi odnosi rodili? Gdje smo postali sposobniji slušati jedni druge? Gdje su vjernici preuzeli veću odgovornost za život i poslanje Crkve? Gdje smo prepoznali darove koje možda prije nismo dovoljno uočavali? Takav pogled unatrag nije puka nostalgija nego, nadasve, čin vjere.

Sačuvati iskustvo zajednica – i radosti i poteškoće

U ovom razdoblju osobito je važno prikupiti i sačuvati ono što izvire iz stvarnoga života naših zajednica. Sinodalni hod nije samo ono što je zapisano u dokumentima ili izrečeno na pojedinim susretima. On se događa u konkretnim ljudima i njihovim odnosima, u župama i zajednicama, u trenutcima kada su se ljudi osjetili saslušanima, prihvaćenima i pozvanima sudjelovati, ali i u trenutcima kada je bilo teško razumjeti smisao sinodalnoga puta.

Stoga nije potrebno tražiti samo ono što je bilo uspješno i pozitivno. Jednako je važno govoriti o onome što je bilo teško. Gdje smo nailazili na nerazumijevanje? Što je izazivalo otpor? Jesmo li negdje ostali na razini lijepih riječi, a nismo uspjeli učiniti konkretan korak? Što nas je sprječavalo u većem sudjelovanju? Gdje su se pojavile napetosti? Što još uvijek traži strpljenje, obraćenje i dublje razlučivanje?

Takva pitanja nisu znak neuspjeha. Naprotiv, sposobnost Crkve da istinito govori i o svojim poteškoćama jedan je od znakova njezine zrelosti. Sinodalnost ne znači da svi moramo imati jednako iskustvo ili jednako mišljenje. Ona znači učiti zajedno slušati, razlučivati i tražiti ono što Duh Sveti govori Crkvi.

Zato je potrebno sačuvati cjelovitu priču našega hoda – i radost i poteškoće, i plodove i ono što još nije sazrelo.

Od iskustava zajednica prema Skupštini vrednovanja

Za našu Riječku nadbiskupiju predviđen je hod koji će u narednim mjesecima povezivati iskustva pojedinih zajednica i voditi ih prema zajedničkom razlučivanju.

U listopadu i studenome 2026. godine predviđeni su susreti u župnim i drugim zajednicama nadbiskupije. To će biti prilika da se u molitvi i razgovoru prisjetimo prijeđenoga puta, podijelimo iskustva i pokušamo prepoznati ono što je Bog tijekom ovih godina učinio da među nama sazrije.

U prosincu 2026. i siječnju 2027. godine slijedi prikupljanje i iščitavanje pristiglih iskustava od strane sinodalnog tima nadbiskupije. Ona će potom biti objedinjena u svojevrsno narativno izvješće – pripovijest naše mjesne Crkve o onome što je doživjela, prepoznala i naučila tijekom sinodalnog hoda. Prema smjernicama Tajništva Sinode, to narativno izvješće jedan je od važnih plodova ove faze, ne tek kao zbroj statističkih podataka ili popis provedenih aktivnosti nego svjedočanstvo o onome što je sinodalnim hodom u životu Crkve sazrelo.

U prvoj polovici 2027. godine, najvjerojatnije u ožujku, uslijedit će nadbiskupijska Skupština vrednovanja, koja bi trebala okupiti predstavnike naših župnih i drugih zajednica uključenih u sinodalni hod. Ona će biti trenutak zajedničkoga gledanja unatrag, zahvaljivanja, slušanja i razlučivanja. Ono što će biti prikupljeno iz života zajednica neće ostati samo unutar naše nadbiskupije nego rezultati ovoga hoda postaju naš dar cijeloj Crkvi.

Sinodalni hod se nastavlja

Skupština vrednovanja neće biti završetak sinodalnog hoda. Ona je jedan od koraka na putu koji se nastavlja. Nakon biskupijskih skupština tijekom druge polovice 2027. predviđaju se nacionalne i regionalne skupštine, u prvim mjesecima 2028. kontinentalne skupštine, a cijeli će se proces sabrati na Crkvenoj skupštini u Vatikanu u listopadu 2028.

Ovim se potvrđuje kako sinodalnost nije jednokratni projekt ni pastoralni program koji ima svoj početak i kraj. Ona je način na koji Crkva živi svoje zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. „Primjena“ zaključaka Sinode nije banalno provođenje unaprijed donesenih zaključaka i zadataka. Riječ je o tome da ono što smo primili i prepoznali tijekom sinodalnog hoda postupno postaje dijelom redovitoga života naših zajednica.

Pred nama je stoga dragocjeno vrijeme koje, kako u svojoj poruci na početku pastoralne godine kaže nadbiskup Mate, ne treba ispunjavati mnoštvom novih aktivnosti nego, prije svega, zastati, slušati, prisjetiti se i zahvaliti. Pozvani smo jedni drugima ispričati što smo na putu vidjeli i doživjeli te zajedno tražiti odgovor na pitanje: na što nas Duh Sveti danas poziva?

Ako iskreno učinimo spomen, moći ćemo jasnije vidjeti sadašnjost. Ako zahvalno prepoznamo ono što je Gospodin već učinio, moći ćemo se s većim povjerenjem prihvatiti onoga što još nije dovršeno. A ako dopustimo da nas zajedničko slušanje i razlučivanje mijenjaju, tada će sinodalni hod prestati biti nešto „što radimo“ i sve više postajati način na koji jesmo Crkva.

U konačnici, smisao ovoga puta nije u tome da možemo reći koliko smo toga napravili nego da možemo prepoznati koliko je Gospodin među nama učinio. Iz toga spomena rađaju se zahvalnost, nada i spremnost za novi korak. Crkva koja se prisjeća Božje vjernosti može s pouzdanjem krenuti prema budućnosti.