Sinodalno razlučivanje i žene u đakonatu

Narod Božji postavio je pitanje. Sinoda bi mogla odgovoriti. Što je sa ženama đakonima? Instrumentum laboris navodi: „Većina kontinentalnih skupština i sinteze nekoliko biskupskih konferencija pozivaju na razmatranje pitanja uključivanja žena u đakonat. Je li to moguće zamisliti i na koji način?” Osobe i lobističke skupine s obje strane iznose svoja mišljenja. Ali mišljenje nije činjenica, a lobiranje nije razlučivanje.

Sinoda o sinodalnosti vježba je razlučivanja, a istinsko razlučivanje ovisi o tročlanoj formuli „vidi, prosudi, djeluj”. Za prvi korak potrebne su činjenice. Drugi zahtijeva molitvu. Za treći potreban je konsenzus.

Sljedećih pet točaka presudno je za razlučivanje može li Crkva vratiti žene u đakonat.

Žene su služile kao đakoni

Bez sumnje, žene su služile kao đakoni u ranoj Crkvi, barem do dvanaestog stoljeća. Enormna količina dokaza počinje time što sveti Pavao predstavlja Febu kao „đakona Crkve u Kenhreji“ (Rim 16,1-2). Iako nitko ne tvrdi da je Feba bila sakramentalno zaređena, smatra se da je imala službu jednaku onoj sedmorice koji nose muška imena i koje su postavili apostoli u Djelima apostolskim, a od kojih nijedan nije nazvan „đakonom” (Dj 6,1-7). Brojni izvori potvrđuju da su, s vremena na vrijeme i od mjesta do mjesta, žene pomagale pri krštenju i krizmanju žena, bile odgovorne za katehezu žena i djece, nosile euharistiju bolesnim ženama i pomazivale ih, brinule se za župe, upravljale socijalnim službama te obavljale đakonsku službu oko oltara.

Žene su bile zaređene za te službe

Nemoguće je ustvrditi da je svaku đakonsku službu preuzela svaka žena đakon koju povijest bilježi liturgijskim i epigrafskim svjedočanstvima. Postoji nekoliko liturgijskih ceremonija za ređenje đakona; barem jedna bila je namijenjena za uporabu i za muške i za ženske đakone. Pet liturgija nalazi se u Vatikanskoj knjižnici, a druge su u knjižnicama i samostanima diljem Europe i drugdje. Žene su za đakone zaređivali njihovi biskupi u svetištu tijekom svete mise, u nazočnosti klera polaganjem ruku po zazivu Duha Svetoga. Same su se pričešćivale iz kaleža; biskup im je stavljao štolu oko vrata i, što je važno, nazvane su đakonima.

 Đakonat nije svećeništvo

Kako se crkvena praksa razvijala i rasla, đakonat je u osnovi bio uključen u svećeništvo. Do početka dvanaestog stoljeća ustalila se praksa da gotovo nitko ne bude zaređen za đakona osim ako nije trebao biti zaređen za svećenika. Muškarci su najprije primali tonzuru i tako postajali pripadnici klera. Zatim su napredovali u koracima ili stupnjevima koji su vodili prema svećenstvu: vratar (ostijarij), lektor, egzorcist, akolit, subđakon, đakon i na kraju svećenik. Praksa, poznata kao cursus honorem („red časti“), postojala je sve do poslije Drugog vatikanskog koncila, koji je potvrdio: „Na nižoj su razini hijerarhije đakoni, na koje se polažu ruke 'ne za svećeništvo nego za služenje'” (Lumen Gentium, 29). Apostolsko pismo Pavla VI. Ministeria quaedam (1972.) ukinulo je praksu tonzure, takozvane niže redove i subđakonat, zamjenjujući ih laičkim službama lektora i akolita. Danas je uobičajeni način ulaska u svećenički stalež ređenje za đakonat. Godine 2009. papa Benedikt XVI. kodificirao je modifikaciju pape Ivana Pavla II. br. 1581 Katekizma Katoličke Crkve, tako da kanon 1009.3 Zakonika kanonskoga prava glasi: „Oni koji su postavljeni u red episkopata i prezbiterata, primaju službu i ovlast djelovati u osobi Krista Glave, đakoni pak bivaju osposobljeni služiti narodu Božjem u liturgiji, Riječi i ljubavi.“

Pravoslavne Crkve obnavljaju tradiciju

Pravoslavlje ima jasnu tradiciju žena đakona – ili “đakonica”, kako ih oni radije nazivaju – i unutar pravoslavnih Crkava postoji značajna rasprava o obnavljanju te tradicije. Na primjer esej liturgičara Cipriana Vagagginija, OSB. Cam., objavljen u Orientalia Christiana Periodica, dokazuje dugu povijest ređenja žena đakonica na Istoku. Uobičajeni argument protiv njegova i tuđih istraživanja jest da žene nisu bile „zaređene“ nego samo „blagoslovljene“ i ta se zabuna proširila na analizu liturgijskih dokaza na Zapadu. Ipak, liturgije za ređenje muškaraca i žena za đakone identične su ili gotovo takve, s tim da su primarna razlika često imena svetaca koji se zazivaju (Feba ili Stjepan, na primjer) i zamjenice koje se koriste.

Crkvi je potrebna đakonska služba žena

Zalagati se protiv vraćanja žena u đakonat znači raspravljati protiv same đakonske službe. Dok su se u ranoj Crkvi uloge žena i muškaraca razlikovale, ne postoji ništa što bi priječilo ženama da preuzmu sve zadaće i dužnosti đakona danas. Đakonsku službu liturgije, Riječi i ljubavi ne treba ograničavati. Papa Franjo je 2021. donio odluku da žene mogu biti postavljene u laičke službe lektora i akolita, koje su potrebne prije đakonskog ređenja.

Žene su već školovane za propovjednice, ali bez ređenja ne mogu propovijedati homiliju za vrijeme mise. Žene koje su već školovane za kanonsko pravo, ne mogu biti samostalne sutkinje u kanonskim postupcima jer nisu klerici. Diljem svijeta žene obavljaju većinu karitativnih djela, često uz financiranje izvana i odvojeno od biskupijskih i župnih struktura. „Dobro je“, kao što je Drugi vatikanski koncil rekao o muškarcima „koji vrše službu doista đakonsku“, „da se polaganjem ruku... ojačaju“  (Ad Gentes, br. 16).

Zaređenje žena u jedinstveni red đakonata poslalo bi veliku poruku Crkvi i svijetu izvan nje, da žene doista mogu biti slika Krista, uskrslog Gospodina, da su žene stvorene na sliku i priliku Božju.

Važno je da članovi Sinode i cijela Crkva uz molitvu razluče činjenice o ovom ili bilo kojem drugom pitanju koje je pred njima u svjetlu Duha Svetoga i u vjeri da Bog Crkvi neće uskratiti ono što joj je potrebno.