Sinodalnost kao prostor za slobodnu polemiku

Prva enciklika pape sv. Ivana XXIII. Ad Petri cathedram, koja je izišla davne 1959. kada je Ivan XXIIII. stupio na Petrovu stolicu, može nam poslužiti kao temelj ili svojevrsni vademecum za razumijevanje sinodalnosti. U jednom dijelu enciklike on iznosi stav Učiteljstva oko vjerskih polemika onog vremena: „Katolička Crkva, naravno, ostavlja mnoga pitanja otvorenim za raspravu teologa. Ona to čini do te mjere u stvarima koje nisu posve sigurne. Daleko od toga da ugrožavaju jedinstvo Crkve, polemike, kao što je primijetio istaknuti engleski pisac, kardinal John Henry Newman, zapravo mogu utrti put za njegovo postizanje. Jer rasprava može dovesti do potpunijeg i dubljeg razumijevanja vjerskih istina; kada jedna ideja udari drugu, može doći do iskre. Ali treba se s odobravanjem prisjetiti uobičajene izreke, izražene na različite načine i pripisane različitim autorima: u bitnome – jedinstvo; u dvojbenim stvarima – sloboda; a u svemu ljubav.“ Na ovaj način već tada nasljednik sv. Petra, u suglasju s budućim svetcem kardinalom Newmanom, biva pretečom otvaranja prostora za slobodniju polemiku u okrilju Crkve koja se danas manifestira u sinodalnosti.

Sinodalnost kao prostor za pokušaje promjene nauka Crkve

Rekli smo da smisao sinodalnosti nije mijenjanje nauka Crkve, već otvaranje šireg prostora za raspravu i polemike. O bitnome ne treba raspravljati (jer je već raspravljeno), ali o dvojbenome svakako treba. Nažalost, utjecaj medija, javnog mnijenja te pojedinih crkvenih osoba koje su medijski istupale, dovelo je do stavljanja i nametanja u prvi plan određenih tema kojima se htjelo izvršiti utjecaj na promjenu nauka Crkve (već odavno definiranog u bitnome) i kontrareakcije drugih crkvenih osoba koje su se time osjetile ugrožene.

Papa Franjo, otvarajući rad XVI. redovne opće skupštine biskupske Sinode u svome obraćanju 4. listopada 2023. upravo potvrđuje navedeno te da bi to spriječio u ovom trenutku, stavlja svojevrsnu cenzuru na komunikacije sudionika i medijskog praćenja Sinode o sinodalnosti.

Upravo to sprječavanje polemike i zaoštravanje retorike oko crkvenog nauka obrazlaže kao pojavu svjetovnosti koja nas koči. Stoga u svom govoru kaže: „Tijekom Sinode o obitelji, javno mnijenje, plod naše svjetovnosti, smatralo je da će se pričešćivati rastavljeni i u tom smo duhu započeli Sinodu. Kad smo imali sinodu za Amazoniju, javno mnijenje, pritisak, [mislilo se] da će viri probati (prokušani muževi) biti [ređeni], i ušli smo pod tim pritiskom. Sada se spekulira o ovoj Sinodi: 'Što će učiniti?', 'Možda zarediti žene'... Ne znam, to su stvari koje oni govore vani. A često se kaže da se biskupi boje govoriti o tome što se događa. Stoga Vas, novinare, molim da svoj posao radite dobro, pošteno, kako bi Crkva i ljudi dobre volje – drugi će reći što hoće – shvatili da je i u Crkvi slušanje na prvom mjestu. Recite ovo: jako je važno.“

Sinodalnost kao put potpunijeg i dubljeg razumijevanja vjerskih istina i njihova naviještanja

Iz riječi samoga pape Franje vidimo da Sinoda o sinodalnosti, i sinode ne mogu stvoriti niti novu Crkvu niti novi nauk. Zapravo, temeljne principe kojih se uvijek Crkva mora držati, ponovio je i sv. Ivan XXIII. prigodom otvorenja II. Vatikanskog sabora u svom govoru Gaudet Mater Ecclesia: „Kako treba promicati kršćanski nauk? [...] Naime, XXI. ekumenski sabor [...]  želi predati cjelovit, neizmijenjen i neiskrivljen katolički nauk, koji je, uza sve teškoće i opreke, postao zajedničkom baštinom svih ljudi. To doduše svima nije drago, ali pred svim ljudima dobre volje stoji kao pripravno preobilno blago. Ipak, nije naša zadaća da to blago samo sačuvamo, kao da se bavimo nekom starinom, nego da žustro, bez straha prionemo uz djelo koje traži naše doba, nastavljajući put kojim je Crkva već gotovo dvadeset stoljeća hodila. Nije naš glavni cilj ni to da se o nekim posebnim poglavljima crkvenog nauka raspravlja i tako potanje obnovi ono što su nam Oci te stari i novi teolozi predali, a što vam je – s pravom smatramo – dobro poznato i u vaše duše duboko usađeno. Za takve rasprave nije bilo potrebno sazivanje ekumenskog sabora.

Sada je naime potrebno da se cjelokupan, ni u čem okrnjen kršćanski nauk u ovo naše doba prigrli s novom gorljivošću, vedre i smirene duše, i to u onom značenju, shvaćanju i obliku kako to napose odsijeva iz spisa Tridentskog sabora i Prvoga vatikanskog koncila; potrebno je – kako to žarko žele svi pristaše kršćanskoga, katoličkoga i apostolskog duha – da se taj isti nauk što bolje i što dublje upozna, pa da duše što potpunije prožme i oblikuje; potrebno je da se taj ustaljeni i nepromjenljivi nauk, koji treba vjerno obdržavati, istražuje i naviješta onako kako to traži naše doba. Jer, jedno je sam poklad vjere, odnosno istine koje valja štovati, a sadržane su u našem nauku, a drugo je način kojim se one naviještaju, dakako, u istom smislu i značenju. Tom načinu valja posvetiti najviše pozornosti i, ustreba li, strpljivo se oko njega truditi; naime, u obrazlaganju gradiva trebat će uvesti one metode koje su pretežno pastoralnog obilježja.“