Reportaža
Što poželjeti Crkvi u Rijeci prigodom proslave 100 godina uspostave biskupije
Naši prigodni kolumnisti promišljaju koje su specifičnosti biti kršćanin na ovom području, kako objasniti drugima zašto su kršćani, kako zamišljaju Crkvu u budućnosti te što mogu naučiti iz prošlosti Rijeke i što poželjeti Crkvi u Rijeci prigodom proslave 100 godina uspostave biskupije.
Proslavom nebeskog zaštitnika svetog Vida, Riječka nadbiskupija proslavit će i 100 godina od uspostave biskupijskog sjedišta u Rijeci. Jubilej koji svjedoči o stoljetnom pologu katoličke vjere u ovom gradu i na ovom višenacionalnom prostru koji je promijenio brojne civilne uprave, snažan je motiv za pogled prema boljoj budućnosti.
Za ovu priliku u ovome broju Zvona objavit ćemo razmišljanja o svjedočenju vjere i vjerskom identitetu osoba raznih profila kako bi pokazali bogatstvo razlika u ostvarenju kršćanskog poziva.
Naši prigodni kolumnisti, Mihaela Matešić, Bruno Lončarić, Daria Ljevar, Filip Polegubić, Dunja Osojnak Marinović i Marijan Padavić, promišljaju koje su specifičnosti biti kršćanin na ovom području, kako objasniti drugima zašto su kršćani, kako zamišljaju Crkvu u budućnosti te što mogu naučiti iz prošlosti Rijeke i što poželjeti Crkvi u Rijeci prigodom proslave 100 godina uspostave biskupije.
Kršćanstvo daje odgovor na pitanja koja oduvijek zanimaju čovječanstvo
Ako od Boga učimo kako ljubiti, tada više i nije teško ljubiti svoje bližnje.
Piše: Mihaela Matešić
Rođena sam u kršćanskoj obitelji i mogu reći da kršćanstvo nisam izabrala, nego sam s njime odrasla. Iz današnje perspektive, čak i da ga nisam upoznala u obitelji, sigurna sam da bih ga kad-tad u životu poželjela kao svoj pogled na svijet i odlučila se da ću slijediti njegova uvjerenja jer ono, prema mojem mišljenju, pruža čovjeku ispunjenje i čini ga, ako se trudi živjeti kršćanski, vrijednim članom društvene zajednice. Kršćanstvo međutim daje čovjeku i mnogo više od tih dvaju „praktičnih“ aspekata, koji se svode na pozitivan osjećaj mira i ispunjenja za sebe te korisnosti za zajednicu.
Radi se o tome da kršćanstvo zapravo daje odgovor na vrlo ozbiljna pitanja koja zanimaju čovječanstvo od njegovih početaka. Osvrnut ću se za ovu priliku na dva takva pitanja: prvo je pitanje prolaznosti života, a drugo se odnosi na neminovnost različitih trpljenja koja nam život donosi. Na jedno i drugo – pokazalo se to u mojem životu – samo Bog ima odgovor.
Bez Boga život je doista i prolazan i besmislen jer jedini je on pobijedio smrt. On nas jedini može i želi nas spasiti od te prolaznosti, ako mi to hoćemo, tj. ako u svojoj slobodi prihvatimo ljubav koju nam je on sam pružio s križa na kojem je otkupio sve ono što nas poput utega vuče prema prolaznosti i besmislu.
Što se pak trpljenja tiče, što god činili, ne možemo se u životu osloboditi situacija u kojima smo izloženi trpljenju. I ponovo, Bog je svojim primjerom pokazao da trpljenje ima smisla, pa svaki pogled na njegov križ budi u čovjeku nadu da i naša trpljenja imaju smisla. Štoviše, dao nam je i to da svoja trpljenja možemo prikazati kao žrtvu za neko dobro. I tada trpljenje više nije besmisleno, nego se ono preobražava od uzaludne muke koju mrzimo u plemenitu žrtvu koju možemo i zavoljeti jer tada shvaćamo da je ona za nas prilika da rastemo, da možda učinimo i nešto dobro za druge, a svakako i da bolje razumijemo trajni kršćanski poziv na ljubav prema Bogu i ljudima. Ako od Boga učimo kako ljubiti, tada više i nije teško ljubiti svoje bližnje.
Tko bih bio da nisam kršćanin?
Mislim da Crkva budućnosti treba biti u stalnom i neprestanom povratku na izvore, Crkva Duha i duboke (zdrave) duhovnosti, Crkva zajedništva, Crkva majka (ne maćeha), Crkva otvorena svakom čovjeku, Crkva koja tješi, služi i uči (svojim primjerom prvenstveno).
Piše: Filip Polegubić
Zašto sam kršćanin? Možda bi bilo bolje pitati se: Tko bih bio da nisam kršćanin? U svakom slučaju, ako je vjera dar, a to vjerujemo, onda je moj prvi odgovor zahvalnost Gospodinu na tom daru i pozivu. Zašto sam se odazvao na taj poziv? Ovdje je zahvala mojoj obitelji, kao i Majci Božjoj Trsatskoj, čijem zagovoru dugujem svoj život. Ne mogu ne zahvaliti i ključnim sudionicima u oblikovanju moje duhovnosti, osobito u formativnim godinama, a to su trsatski franjevci i uključenost u bratstvo Franjevačke mladeži na Trsatu za vrijeme srednje škole, studiranja i nekoliko godina kasnije u kategoriji radničke mladeži. Sve u svemu, kršćanin sam jer vjerujem da je punina života, smisla i, na koncu, čitave egzistencije u liku i poruci Isusa Krista koji me oblikovao ne samo kao kršćanina i vjernika već, nadam se, i kao čovjeka.
Što znači biti kršćanin? Ili, još preciznije, što znači biti katolik? Koliko god pitanja pozivaju na isti temeljni odgovor, opet su u svojoj realnosti drugačija. Naime, kada se spominje „ovo geografsko područje“, pada mi napamet više cjelina: Rijeka, biskupija, Hrvatska, Europa, Zapad, iako bih vrlo rado proširio granice u duhu Fratelli tutti na sveopću Crkvu, ali zadržat ću se na pitanju. Poziv kršćana uvijek je isti: Živi evanđelje! Ljubi! Vjeruj! Idi pa i ti čini tako! Opet, izazovi geografije, povijesti, kulture i civilizacije tjeraju nas i uče da, sukladno znakovima vremena, odgovaramo načinima života, a da on bude kršćanski. Stoga, promišljajući o specifičnostima riječke Crkve, sažeo bih njezine karakteristike: Crkva obitelji po uzoru na Trsat – Hrvatski Nazaret, Crkva dijaloga, kulture i akademije, Crkva pomoraca, Crkva svih onih koji traže luku (a sidro je znak i riječke Crkve), Crkva solidarnosti – onih ruku koje nesebično grle i razumiju, a istovremeno uče (po mogućnosti bez protokola, figa u džepu ili reflektora).
Budućnost Crkve, nasreću, ovisi prvenstveno o Gospodinu, a onda, ipak na manju sreću, o nama ljudima kako laicima tako i pastirima. Mislim da Crkva budućnosti treba biti u stalnom i neprestanom povratku na izvore, Crkva Duha i duboke (zdrave) duhovnosti, Crkva zajedništva, Crkva majka (ne maćeha), Crkva otvorena svakom čovjeku, Crkva koja tješi, služi i uči (svojim primjerom prvenstveno). To bi bila ujedno i moja rođendanska poruka u znaku ove stote obljetnice svima nama, jer mi smo Crkva.
Bog je ljubav koja tjera na razumijevanje i oprost
Kršćanska ljubav žari. Toliko žari da ti daje sposobnost grijati i neprijatelja.
Piše: Dunja Osojnak Marinović
Vjera popunjava onaj uznemirujući osjećaj u čovjeku da mu nešto nedostaje u životu, a ne zna što. Daje smisao kad smisao ne možemo naći ograničenim resursima našeg uma. Grije dušu kad je oko nas hladnoća ljudskosti. Daje nadu u trenutcima kad osjećaš kako se prelamaš od boli života. Daje mir u najkaotičnijim životnim trenutcima.
Kad imaš vjeru, shvatiš da ljubav nije osjećaj. Ljubav postaje nešto što je teško riječima objasniti onima koji se nisu dali prepustiti Božjoj intervenciji u njihov život. Ljubav u vjeri postaje toliko velika da prožima čitavo tvoje biće do te mjere da imaš osjećaj kao da će ti se duša rasprsnuti od punine i topline. Kršćanska ljubav žari. Toliko žari da ti daje sposobnost grijati i neprijatelja. Ljubav tolike siline tjera te na razumijevanje i oprost, sebi i svima koji ti u život dođu. To je ljubav koja te tjera na koljena pred veličinom Božje milosti zbog dara svakog udaha koji ti je Bog poklonio.
Kršćanka sam jer iz vlastitog iskustva znam koja je to bol i praznina – život bez Boga. Mjesto i vrijeme u kojem živimo za mene je idealno vrijeme za biti kršćanin, jer to je jedino mjesto i vrijeme u kojem imam priliku pokazati Bogu koliko ga ljubim. Osjećam ogromnu zahvalnost što svaki dan imam prilike biti na svetoj misi. Mnogi kršćani u svijetu nemira i ratova nemaju ni zrno tih mogućnosti.
Budućnost je Crkve već sutra. Već za sutra zamišljam kako će svi kršćani imati priliku živjeti slobodu koju i mi imamo na ovim prostorima. Bez obzira što se to čini nelogična želja za sutra, mi znamo kako ljudska logika nije i Božja logika. Treba čvrsto vjerovati, a Bogu je sve moguće.
Svojoj Riječkoj biskupiji povodom njenih prvih 100 godina želim da nastavi djelovati u smjeru pronalaženja Isusa Krista u očima onih najpotrebitijih.
Život riječke Crkve moje je trajno nadahnuće
Dugogodišnjom suradnjom mogao sam upoznati njihov rad i postignuća ne samo na području pastorala, karitasa, objave publicističkih i stručnih izdanja, isticanja baštinskih i ekumenskih vrijednosti, već i rad na povezivanju sa širom društvenom zajednicom i njihov velik humani doprinos u vrijeme Domovinskoga rata.
Piše: Bruno Lončarić
Otvoreni i zanimljivi susreti, razgovori, tribine i pozivi na suradnju u organizaciji članova Ordinarijata Riječke nadbiskupije, profesora riječke Teologije, trsatskih franjevaca, dominikanaca sv. Jeronima, kapucina sa Žabice, salezijanaca s Podmurvica, časnih sestara Presvetog Srca Isusova, milosrdnica iz Kresnikove... snažno su obilježili moje duhovno i kršćansko sazrijevanje.
Dugogodišnjom suradnjom mogao sam upoznati njihov rad i postignuća ne samo na području pastorala, karitasa, objave publicističkih i stručnih izdanja, isticanja baštinskih i ekumenskih vrijednosti, već i rad na povezivanju sa širom društvenom zajednicom i njihov velik humani doprinos u vrijeme Domovinskoga rata.
Sve to pratila je i njihova nesebična podrška u ostvarenju mojih i zajedničkih zamisli i projekata. Podrška Ivana Devčića, Mile Bogovića, Emanuela Hoška, Serafina Sabola, Marijana Jurčevića, Franje Velčića, Emila Svažića, Ivoslava Linića, Nikice Uravića, Nikole Imbrišaka, Josipa Šimca, Miljenka Vidasa, Sanjina Francetića, Josipa Bandere, Dobroslave Mlakić, Regine Kristanić, Danijele Orbanić, Suzane Samardžić, Veronike Popić, Nele Gašpar, Branka Benčića... sve to moje je trajno nadahnuće i razlog preispitivanja i propitivanja koliko ja doprinosim zajednici i što još mogu bolje i više učiniti.
Ovo je vrijeme u kojem slušam poruke i komentare Mate Uzinića. Trebaju nam! Vjerujem da je dobro što zaokupljaju toliko pozornosti. S interesom pratim nastupe i tekstove Brune Velčić i Marka Medveda. Jasni su, odmjereni i edukativni, navode me na nova čitanja religijske literature. Za ovo potonje koriste mi i nova izdanja našega riječkog Ex librisa.
Veseli me proširenje suradnje s Riječkim sveučilištem. Ne zaboravimo na iznimnost Isusovačke baštine i Izložbu glagoljice u Sveučilišnoj biblioteci. Vjerujem da postoji mnogo sadržaja za dobro povezivanje nadbiskupije u kulturnim i socijalnom djelatnostima s općinama, gradovima i županijom.
Odan baštinskom nasljeđu, obilazeći za pripremu priloga i publikacija cijelo područje, pamtim vrijedne knjige, molitvenike po župama i razasuto zlato i srebro nadbiskupije. Vrijedilo bi ga skupiti i pokazati u svoj njegovoj ljepoti. Često mislim i na neumorne voditelje i pjevače naših crkvenih zborova, na taj glasni, samozatajni, a ukupno uzevši najveći zbor naše nadbiskupije i županije. Na našu tradiciju crkvenog pjevanja. Na naša velika i mala marijanska svetišta od Trsata do Mrkoplja, od Svete Gore do Krasna pa dolje do MB Goričke i gore do MB Oštarijske, do Krivog Puta i Crikvenice... i mnogo još mjesta. To su naše stoljetne blagodatne i otkupiteljske staze Camina.
I onda, u toj odanosti našoj nadbiskupiji i nadahnut nasljeđem koje nosim, često pri susretu s mlađim svećenicima osjetim izostanak poticajne, prave besede, pogleda, geste... Strepim od tog iskustva. Nedostaju mi oni privlačni i argumentirani nazivi tribina, stručne i razumljive teme i potom dobre rasprave. Nedostaju mi dojmljive propovijedi nakon kojih smo se družili i osnaženi vraćali s misnih slavlja. U svemu što vidimo, proživljavamo i osjećamo treba nam Crkva kao moralno i duhovno uporište s učiteljima širokih vidika i za primjer svima.
To nam je svima briga i zadatak.
Ne možeš biti kršćanin samo zato što si tako odgojen
U Rijeci gluma ne prolazi, što je s jedne strane svakidašnji izazov i poziv, a s druge olakšanje jer ne moraš se posebno truditi istaknuti u masi, dovoljno je da si Božji i svoj.
Piše: Daria Ljevar
Ako bih jednom rečenicom trebala opisati zašto sam kršćanka, to bi bila: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16). Ovaj Isusov izbor u mom životu počeo je cvjetati prije devet godina u okolici Rijeke i uvjerena sam kako ni jedan kršćanin ne može reći da nije dobio priliku ili da je život tako loš da se od njega ne može načiniti Božji biser.
Kršćanstvo je za mene nepresušan izvor novih prilika. Moj život u velikoj mjeri ovisi o drugim ljudima i dok sam odrastala, učili su me da je cilj ne ovisiti o drugima. Kršćanstvo mi je pokazalo da je svaki čovjek biće zajednice kojemu su potrebni drugi kako bi postao samostalan i odgovoran član društva.
U jednom trenutku života potrebno je izabrati onaj Isusov odabir, prihvatiti ga. Čini mi se da to u Rijeci nije uvijek lako činiti. Ovdje ne iskaču zajednice mladih baš iz svake ulice i ne možeš biti kršćanin samo zato što si tako odgojen. Također, u Rijeci ne moraš pokazati križić oko vrata da bi znali kome pripadaš. To se ovdje očituje u stavovima i postupcima i ovdje gluma ne prolazi, što je s jedne strane svakidašnji izazov i poziv, a s druge olakšanje jer ne moraš se posebno truditi istaknuti u masi, dovoljno je da si Božji i svoj.
Meni je kao mladoj djevojci, studentici i osobi s invaliditetom riječka Crkva dala mnogo dobra. Većinu ovoga što danas živim, jesam i radim, dugujem Crkvi u Rijeci i zato joj, povodom ovog okruglog rođendana, želim da ostane Crkva zbog koje bi se svatko poželio roditi ili barem jedno životno razdoblje provesti u Rijeci. Crkvu budućeg vremena zamišljam kao zajednicu koja prepoznaje sve svoje vrline i voli se unatoč svojim manama kako bi iz te svijesti, od koga dolazi, zašto je ovdje i kome se vraća, mogla biti najbolji izbor u lepezi izbora ovoga svijeta.
Bog nas posrnule pridiže – ne kori i ne pametuje našim ljudskim jezikom
Zamišljam Crkvu koja poštuje i voli svoje temelje, ali nije uzidana i zarobljena u njih. Zamišljam Crkvu koja nije samo sjetno ili ogorčeno sabiralište spomen-ploča nekih prošlih vremena. Zamišljam živu Crkvu koja se uvijek gradi i nadograđuje, u visine, prema Bogu.
Piše: Marijan Padavić
Kada bih morao nekome objasniti zašto sam kršćanin, vjerojatno bi moj prvi odgovor bio – kršćanin sam zato jer je biti kršćaninom, u Hrvatskoj, pa tako i u našoj Riječkoj nadbiskupiji – dio nasljeđa i identiteta. Ruku na srce, nisam baš siguran koliko bi i mene i mog zamišljenog sugovornika taj odgovor razgalio i oduševio, ali smatram da je nasljeđe kršćanskog identiteta, dobiveno uglavnom u najmlađoj dobi – nešto što možemo nazvati dobrim temeljem i zalogom za život čovjeka.
Možda bi individualniji pristup bio: „Zašto sam odlučio svoj život živjeti i proživjeti kao kršćanin?” Odlučio sam živjeti život kao kršćanin jer želim biti blizu Bogu. I kada osjećam da je daleko, tražim ga.
Mi ljudi stvorenja smo duha, uvijek smo u nemirnoj potrazi; potrazi za ljubavlju, ljepotom, srećom, vječnim. Tako i ja. Promatram stvoreni svijet oko sebe. I u apsolutno svemu stvorenom ogleda se Bog. Isti onaj nepojmljivi Bog koji je svoga Sina podario ovome svijetu, Sina, a našega brata, u koga se nedostojni i slabi zagledamo, a koji nas ljubi, prihvaća i uči. Sina, čije riječi slušamo, a primjer preskromno nasljedujemo. Posrnule nas pridiže – ne kori i ne pametuje našim ljudskim jezikom.
Nije lako odgovarati na takva pitanja; previše smo zadani, ograničeni i uokvireni. I to je jedan od razloga zašto vjerujem i zašto sam kršćanin; mi ljudi sve mjerimo, a Božja je ljubav nemjerljiva. I to je utješno, daje nadu i umanjuje moj ljudski strah.
Na kraju, da se vratim početku svoje misli – kršćanin sam i zato jer su moju vjeru uobličili i utvrdili moji bližnji, roditelji, moja prabaka, moje časne sestre, pokojni župnici, koji su u samom tkivu moga bića.
Vjerujem da su na ovim geografskim prostorima Riječke nadbiskupije upravo ti mali ljudi – bake, majke, časne sestre, mjesni župnici – usprkos svim životnim nedaćama i kompliciranim burama prošlosti, sačuvali i oblikovali našu mjesnu Crkvu suživotom, skromnošću, nenametljivošću, pobožnošću, djetinjom i ponosnom ljubavlju.
Kako zamišljam Crkvu budućnosti? Moje zamišljanje istovjetno je i sa željama koje upućujem svojoj Crkvi – Crkvi Riječke nadbiskupije.
Zamišljam Crkvu koja poštuje i voli svoje temelje, ali nije uzidana i zarobljena u njih. Zamišljam Crkvu koja nije samo sjetno ili ogorčeno sabiralište spomen-pločā nekih prošlih vremena. Zamišljam živu Crkvu koja se uvijek gradi i nadograđuje, u visine, prema Bogu.
Pokojni je papa Franjo sanjao Crkvu za sve, Crkvu koja izlazi na periferije. Možda je u našem mikrokozmosu dovoljno da izađemo u svoju ulicu i osvrnemo se oko sebe, nasmijemo se i pozdravimo susjeda kojeg ne poznajemo, dijete, starca, stranca: „Mir tebi!“
Riječkoj Crkvi želim da na svom putu ne zaboravi kako u vječnost dolazimo iz jedine sadašnjosti koju nam je Bog dao – preko ljubavi za bližnjega. Živimo tu sadašnjost u bratstvu, brizi, ljubavi, praštanju i prihvaćanju.
Vjerujem da će se Bog, Stvoritelj i dobri Otac, Brat, Prijatelj i Pastir, pobrinuti za sve ostalo. Na našem putu neka nas sve prati zagovor Majke Božje Žalosne.
Iz rubrike: Reportaža
Zašto smo otišli iz Rijeke
„Riječ je o egzilu oko 300 000 izbjeglica između 1943. i 1952. godine iz provincija gradova i zaleđa Pule, Rijeke i Zadra. Izbjeglice su napustili vlastitu zemlju bježeći od gladi i siromaštva tih godina. Bijeg je bio i radi želje za životom u slobodi od opresivna Titova režima i diktature. O tome govorim iz vlastita iskustva, a ne kao povjesničar.“ Foto: Wikipedija
