Susret s čovjekom važniji je od programa

Skupština Rimske biskupije – Assemblea della Diocesi di Roma održana je po tradiciji u Lateranskoj bazilici 18. rujna. Prisutnim svećenicima, laicima, djelatnicima, predstavnicima redovničkih zajednica i pokreta obratio se papa Lav, biskup Rima.

Papa polazi od slike Marije Magdalene – koja na uskrsno jutro odlazi na Isusov grob i otkriva da je prazan. Uskrsli Isus Mariji postavlja dva pitanja: „Zašto plačeš? Koga tražiš?“ Cijela Crkva i grad Rim pozvani su čuti ta pitanja i preispitati se, poručuje Sveti Otac, ističući da Marija Magdalena  prepoznaje Krista u trenu kad on izgovara njezino ime. Evanđelje nam otkriva da susresti Krista znači – čuti kako netko izgovara tvoje ime.

Polazeći od te slike, i susreta Marije i uskrslog Krista, papa Lav daje ključnu pastoralnu smjernicu: pitati se o susretu. Koga susrećemo? Kako izlazimo u susret? Jer čovjek prethodi svakom pastoralnom programu, ideji, organizaciji i ponudi. Prije programa su ljudi. Stoga prvo pitanje nije  što treba činiti i organizirati nego koga ćemo susresti. U konačnici, Crkva je zajednica, a to znači prostor u kojem te vide, poznaju te i zovu te imenom. Zajednica nije skup anonimnih i nevidljivih ljudi.

Ključan, konkretan prijedlog za djelovanje papa Lav ocrtava kao „pastoralnu provjeru“ (talijanski: verifica pastorale). Zastati, osvrnuti se na svoj rad, iščitati što se dogodilo, prepoznati što je urodilo plodom, razumjeti koji sadržaj nije ostavio traga ni ploda te zajedno tražiti razloge uspjeha i neuspjeha, vođeni svjetlom Duha Svetoga. Provjera vlastitog rada pomaže zajednici i pastoralnom vodstvu ostati u istini, i djelovati u istini. A u duhu sinodalnog hoda Papa poziva na vrednovanje djelovanja Crkve i iz pozicije onih koji je „gledaju izvana“.

Dinamika provjere započinje od Krista: jer Crkva ne postoji radi sebe nego zato da svakog čovjeka dovede do susreta s Isusom Kristom. Stoga prvotna briga nije kvaliteta organizacije. Prvotna briga mora biti pitanje – vodi li neki sadržaj uistinu prema Kristu.

Susret s Kristom rađa zajednicu: iz Kristova uskrsnuća rađaju se zajedništva, nova, slobodna i pomirena. A izgradnja istinskog zajedništva, kao prioritet – nije jednostavna. Potrebne su hrabre odluke i hrabri potezi kako bismo razlučili što je bitno te ostavili prostora za istinsko zajedništvo. U istinskom zajedništvu pojedine osobe osjećaju da su dio jednoga Božjeg naroda: osjećaju se prihvaćeno, vide da ih netko prati, da ih vrednuje kao osobe te da im povjerava odgovornost u prostoru zajednice. Papa Lav izričito poziva na brigu za mlade, a za mlade se brinemo tako što smo zajedno s njima, posvećujemo im vrijeme i znamo ih poslušati, unutar pojedinih inicijativa i događaja, ali i izvan njih, prema konkretnoj potrebi.

Govoreći o samom gradu Rimu, Papa svojim suradnicima poručuje da je grad potrebno „nastanjivati“ i služiti mu. Rim, sa svojom izuzetnom povijesnom baštinom, nije tek kulisa nego mjesto poslanja, mjesto života stvarnih ljudi, prostor u kojem žive njihova očekivanja, krhkost, sva pitanja i teškoće: zajednica kršćana, Crkva – svojim životom mora odgovoriti na ta pitanja, te prožeti grad svojom prisutnošću, poručio je Papa.

Pred Rimsku biskupiju papa Lav postavio je velik zahtjev: preispitati koliko djelovanje Crkve doprinosi rastu vjere, oblikuje li novo poslanje, nove učenike, rađaju li aktivnosti zrelu vjeru koja se pretače u konkretne životne izbore?

Nudeći metodu preispitivanja, papa Lav nudi jednu riječ. Jedno jednostavno pitanje: „zašto?“ To pitanje treba postavljati uvijek iznova, za svaku stvar koju činimo, pitati se zašto je činimo, što nas pokreće, na koju stvarnu potrebu odgovaramo? Zašto dobivamo određene rezultate? Zašto su neke inicijative plodne, a neke nisu? Zašto neki ljudi sudjeluju, a drugi su ravnodušni? Papa poziva uvijek iznova preispitivati se, pitati se zašto, zašto, zašto, kako bi se u razlučivanju prepoznalo što vrijedi, a što ne.

No ni jedna metoda sama po sebi nije nikoga obratila. Kako metoda ne bi ostala tek apstrakcija, papa Lav ukazuje na lik konkretne osobe: to je don Luigi di Liegro, koji je 1969. godine pokrenuo istraživanje o religioznosti Rimljana kako bi znao što i kako činiti u pastoralu. Ustanovio je dijecezanski Caritas te brojne kuće i ustanove za pomoć potrebitima. Svojim je djelovanjem pokazao da nema utjelovljenja kršćanske poruke bez osluškivanja stvarnosti. Don Luigi di Liegro, podsjeća papa Lav, sa svojim se suradnicima oprostio ovim riječima: „Razlučivati znači pitati se: Gospodine, gdje si?“

Stoga Papa poziva svoje suradnike da prepoznaju znakove kraljevstva nebeskog i načine putem kojih Crkva može služiti znakovima Božjega kraljevstva u sadašnjosti. Izrazivši zahvalnost svojim suradnicima, poručio im je da „dobro ne stvara buku“. Ocrtao je i profil svećenika kakav je potreban Rimu: to je čovjek koji sluša prije nego što odgovori, razlučuje prije nego što odluči, svjestan da uvijek stoji pred Gospodinom. Gradi zajedništvo i otvara se  pomoći zajednice, ne zato što ne može sam nego zato što je vjeran prirodi Crkve. Krhka je zajednica u kojoj sve ovisi o župniku, poručuje Sveti Otac.

Svoju je poruku Papa zaključio slikom Marije Magdalene – ona je morala pustiti uskrslog Gospodina kako bi ga mogla naviještati drugima. Tako i zajednica vjernika ponekad mora pustiti ono na što se navezala, kako bi drugima mogla navijestiti evanđelje.