Reportaža: Hodočašće osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u Lurd
Svjedoci vjere
U organizaciji Odsjeka za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju Riječke nadbiskupije i Udruge „Job” od 24. do 30. kolovoza održano je prvo hodočašće osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji Riječke nadbiskupije u Lurd. Ovdje donosimo njihova razmišljanja i dojmove.
Pripremila: Darija Ljevar
Hodočasnike je na hodočašće u Lurd 24. kolovoza ispratio riječki nadbiskup Mate Uzinić i predvodio molitvu u autobusu na samom početku putovanja. „I vi ste, poput Lurda kao hodočasničkog mjesta, svjedoci vjere koja se ne boji ranjivosti, nego je upravo u njoj jača. Hodočašće u Lurd nije samo putovanje na sveto mjesto – to je korak nade, čin povjerenja u Božju prisutnost u životu svakoga od vas, osobito ondje gdje je teško, gdje se trpi, gdje se traži nada za svaki novi dan“, poručio je.
Prva stanica hodočasnika bila je Verona u kojoj su noćili te nakon jutarnje mise krenuli prema La Salettu, mjestu koje se nalazi na 1787 metara nadmorske visine u francuskim Alpama i gdje se Gospa ukazala 19. rujna 1846. Zbog njegove visine, prirodne ljepote i mira mnogi ovo svetište nazivaju i „Planinom pomirenja”.
Prvog dana boravka u Lurdu, 27. kolovoza, hodočasnici su s mnoštvom hodočasnika iz različitih krajeva svijeta sudjelovali na internacionalnoj misi u crkvi pape Pija X., nakon čega su posjetili Špilju ukazanja, gdje se nalazi i izvor vode po kojoj su mnogi posredovanjem Blažene Djevice Marije zadobili mnoge milosti, pa i vratili tjelesno zdravlje. Poslijepodne su proveli u osobnoj molitvi i obilasku svetišta. Nije ih zaustavila ni kiša, koja ih je cijeli dan pratila. Drugoga dana u Lurdu, nakon slavlja svete mise u kapelici sv. Ivane Arške, hodočasnici su imali priliku pogledati dokumentarni film o ukazanjima u Lurdu i posjetili važna mjesta u životu vidjelice svete Bernardice.
Uvečer istoga dana sudjelovali su u procesiji sa svijećama u svetištu. Iako se činilo kako je kiša poremetila planove, mnogi hodočasnici svjedoče o tome kako je doprinijela rastu zajedništva i međusobna pomaganja.
Sati koje su hodočasnici proveli putujući u prilagođenim autobusima Udruge „Job” bili su ispunjeni molitvom, razmatranjima i pjesmom za koje su se pobrinuli pastoralni vikar Riječke nadbiskupije Mario Gerić i svećenik Dragutin Goričanec, koji je prije više od dvadeset godina utemeljio Udrugu „Job” sa željom da omogući osobama s invaliditetom i drugim teško pokretnim osobama odlazak na hodočašća, izlete i putovanja. On je, uz tajnicu udruge Marijetu Peršić, i vozio autobus. Svojim velikim trudom i dugogodišnjim iskustvom putovanja s osobama s invaliditetom uvelike su uljepšali i olakšali putovanje i boravak u Lurdu riječkih hodočasnika nade.
Na povratku prema Rijeci hodočasnici su jednu noć proveli i u Torinu. Putem je bilo vremena za razmjenu iskustava i svjedočanstava. Tako su mnoge majke svjedočile o snazi zagovora Blažene Djevice Marije u njihovim životima i životima njihove djece. Izrazile su i zahvalnost što im je ovakvim autobusom s rampom i drugim prilagodbama za teško pokretne osobe uvelike olakšano putovanje. Razmišljajući o snazi zajedništva i oživljavanju gesla ove Jubilarne godine, dovoljno je reći kako se već planiraju buduća hodočašća.
Zahvalni za sve primljene milosti u molitvi su nosili sve koji su im se preporučili kao i one koji su pomogli u realizaciji ovog hodočašća.
Krist nas ozdravlja da bismo se mogli s ljubavlju staviti u službu drugih
Po povratku s hodočašća Odsjek za pastoral osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju 3. rujna u katedrali sv. Vida u Rijeci organizirao je misu zahvalnicu koju je predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Suslavili su vikar za pastoral Riječke nadbiskupije Mario Gerić, koji je bio duhovni pratitelj na hodočašću, te rektor riječke prvostolnice Ivan Stošić.
Nadbiskup je u propovijedi objasnio kako Isus donosi ozdravljenje, ali ne nužno tjelesno nego prije svega duhovno. To ozdravljenje, prema nadbiskupovim riječima, znači da Isus one koji imaju teret invaliditeta, tako i one koji se brinu o njima, oslobađa mogućih ognjica i propitivanja: Zašto se to (bolest) dogodilo meni? Zašto se dogodilo mome sinu? U susretu s Isusom događa se oslobođenje, ozdravljanje od neprihvaćanja situacije, neprihvaćanja „tereta“ križa koje invaliditet sa sobom nosi. „Ali Krist nas ne ozdravlja da bismo mislili samo na sebe nego da bismo se mogli s ljubavlju staviti u službu drugih“, dodao je nadbiskup.
Posebno dirljivo bilo je na kraju mise prije završnog blagoslova. Mlada Clara Višić, osoba s invaliditetom i hodočasnica, uručila je nadbiskupu prigodan dar koji su mu donijeli iz Lurda.
Mladen Bošnjak
Nekoliko dana prije polaska na hodočašće osjećao sam iznimno jaku napast da u zadnjem trenutku odustanem. Mislio sam si, to je samo još jedna u nizu stvari u ovoj teškoj i izazovnoj godini i stoga mi je bolje da ostanem doma u svojoj zoni komfora. Mnoštvo mi je pitanja bilo u glavi, a najviše me brinulo pitanje kako ću obavljati osnovne fiziološke potrebe u smještaju u kojem nikad prije nisam bio, unatoč tome što sam prije hodočašća znao da će smještaj biti prilagođen osobama s invaliditetom i da ćemo imati pratnju. Na kraju sam ipak odlučio ići. Rekoh sam sebi, dat ću Božjem milosrđu priliku da djeluje, pa što bude. Uvijek se dogodi da se brinem bez razloga. Tako je bilo i ovaj put.
Događaj o kojem vam zapravo želim govoriti zbio se na spomendan sv. Augustina u kapelici sv. Ivane Arške. Nas nekoliko koristi invalidska kolica, uključujući i mene, a ta je kapelica jako mala, tako da smo jedva svi stali u nju. Budući da nigdje drugdje nije bilo mjesta, Klara me je postavila na oltar, pored velečasnog Marija, u kut. Mislim si, Bože, ti baš imaš smisla za humor! Dan prije bio sam na ispovijedi i umjesto da osjećam mir nakon toga, borio sam se iznova sa skrupuloznošću, razmišljajući o tome kako imam toliko grijeha da se nikada neću moći do kraja ispovjediti koliko god se trudio. Usred te duhovne borbe Bog je učinio da se nađem na oltaru, tako blizu njemu, na mjestu gdje kruh i vino postaju njegovo Tijelo i Krv! Došlo mi je da plačem jer sam primio takvu milost! Pitao sam se zašto baš ja, kako to da je odabrao mene ovako grešna, i to baš u ovom trenutku u kojem mi se činilo da borba više nema smisla. Isus mi je tada pokazao da mu nisu važni moji grijesi i da mi želi biti blizu. Opet je učinio prvi korak, pokazujući koliko me voli i prihvaća ovakvog kakav jesam. Najljepša je stvar u odnosu s Isusom to što uvijek možemo početi ispočetka, što god da se dogodi.
Dominik Bosanac
Imam 25 godina, osoba sam s invaliditetom i išao sam prvi put u Lurd. Ovo hodočašće bilo je duhovno intenzivno i plodonosno. Upoznao sam nove ljude i mjesta. Najdraži trenutak bila mi je procesija sa svijećama na samom koncu hodočašća gdje smo mogli vidjeti puno hodočasnika i različite aspekte slavljenja. Molili smo na različitim jezicima, a osjećala se ujednačenost u zajedništvu. Svi smo bili kao Isusovi apostoli! Svima koji još nisu posjetili Lurd htio bih reći neka to što prije iskuse jer osjetit će veliku Božju prisutnost i nastupit će jako veliki Božji plodovi.
Obitelj Mudrovčić
Zahvalni smo Gospi Lurdskoj koja nas je pozvala k sebi da u zajedništvu s hodočasnicima naše Riječke nadbiskupije – osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih roditelja osjetimo neopisivo iskustvo Božje milosti. Hvala i našim voditeljima-vozačima vlč. Dragecu i Marijeti koji su se istinski pobrinuli o svakom detalju putovanja te svojom duhovitošću i vođenjem u molitvi učinili boravak u autobusu sigurnim uz veselu atmosferu.
Ovo hodočašće za našu obitelj bilo je put zahvalnosti, molitve i predanja. Gospinu ljubav nosimo u srcima, znamo da nas ona vodi u svim životnim poteškoćama i da se ničega ne trebamo plašiti.
Asja Maslak – majka
Koliko god se u mislima pripremala za ono što danima unaprijed slijedi na organiziranom putu hodočašća u Lourdes, nisam se dobro pripremila. Kombinirajući misli i pretpostavljajući sve potencijalne situacije, uvijek se sve svodilo na razmišljanje o dalekom putu, zahtjevnu putovanju s mojim Rafaelom i onome nečem novom što ćemo vidjeti na konačnoj destinaciji. Ali kao što sam već rekla, definitivno se nisam dobro pripremila.
Već na samom početku putovanja, nakon što smo se ukrcali u autobus i krenuli, sav nemir i nekakva neizvjesnost nestali su kao da nikada nisu ni bili, a njih je zamijenio osjećaj mira, zajedništva i pripadnosti kao da su oduvijek bili prisutni od samog početka planiranja putovanja. Putujući ta dva-tri dana prema našem odredištu, svetištu u Lourdesu, prolazeći kroz razne usputne destinacije, u smislu noćenja ili putne stanke kroz Italiju i Francusku, ne mogu reći da sam ijednom osjetila u sebi nekakvu brigu ili nemir. Na stranu eventualne gužve raznoraznih putnika na odmorištima i hotelima te malo zahtjevnije procedure s mojim Rafaelom u kolicima ili prilikom njegova sporijeg i težeg hoda... Naprotiv! Sve što sam osjećala u raznoraznim situacijama osjećaj je zajedništva i pozitivna sklada u grupi ljudi koja zajedno putuje prema svojem odredištu pokazujući pažnju i brigu jednih za druge. A onda, konačnim dolaskom na naše odredište, još jednu veliku i bitnu stvar, mir. Ne samo taj osnovni osjećaj mirnoće unutar sebe nego neku teško objašnjivu mješavinu osjećaja mira i spokoja, osjećaj pozitivna mira, prepuštenosti i ljubavi.
Hodočašće u Lourdes definitivno ću pamtiti kao nešto posebno u mom životu, ne kao obično putovanje nego kao jedno životno iskustvo. Iskustvo manifestirao u praktičnom življenju života ljubavlju prema Bogu i primanjem Božje ljubavi i svjetlosti okružena dragim i brižnim ljudima oko sebe, i to ne samo onim „poznatim“, s kojima sam dijelila kilometre na ovom putovanju, nego i svim onim nepoznatim za koje mi je pomalo ružno tako ih nazvati jer kod njih sam osjetila toliko topline, brige i mirnoće da iskreno mogu reći, bez imalo pretjerivanja, da sam nas sve osjetila kao da smo jedno. Zato otvorena srca mogu reći da je ovo za mene bilo jedno nevjerojatno, toplo i nadahnjujuće iskustvo čije opisivanje želim završiti otvorena srca riječima: hvala ti, dragi Bože!
Nera Fumić – medicinska sestra
Prije nekoliko mjeseci dobila sam upit ako bih kao zdravstveni djelatnik, medicinska sestra, pratila grupu osoba s invaliditetom na hodočašće u Lourdes. U početku sam se dvoumila prihvatiti poziv ili ne, ali ništa se ne događa bez Božje volje. S vjerom i radošću prihvatila sam put koji mi je Bog namijenio.
Hodočašće me duhovo osnažilo i nadmašilo moja očekivanja. Radost hodočasnika i voditelja i Božja prisutnost osjećala se od samog početka putovanja. Obišli smo predivna mjesta. Upoznali se međusobno i sprijateljili. Osobe s invaliditetom divna su i ranjiva skupina ljudi. Drago mi je što sam bila s njima, pazila ih i brinula se da sve prođe bez problema. Naša duhovna pratnja i organizatori vodili su nas kroz kišu, sunce i puno kilometara uz Božju pomoć.
Za mene je ovo hodočašće predivno iskustvo koje s iščekivanjem želim ponoviti. Hvala vam na tome.
Iz rubrike: Reportaža
Što poželjeti Crkvi u Rijeci prigodom proslave 100 godina uspostave biskupije
Naši prigodni kolumnisti promišljaju koje su specifičnosti biti kršćanin na ovom području, kako objasniti drugima zašto su kršćani, kako zamišljaju Crkvu u budućnosti te što mogu naučiti iz prošlosti Rijeke i što poželjeti Crkvi u Rijeci prigodom proslave 100 godina uspostave biskupije.
