Tanjine opomene

Naslov ove epizode mogao bi biti i "Dogodilo se jedne srijede" ili "Zašto urednik nije dobio tekst do ponedjeljka ujutro", ali Tanjine opomene imaju u sebi ono što volimo nazivati iskustvom žive vjere pa se ipak odlučujem za njih, iako se oko ovoga nismo ništa dogovorile. Sve koji znaju priču, molim da čuvaju tajnu barem do kraja teksta, a za one koji ne znaju, neka ovo bude mali istraživački zadatak.
Kad je Domagoj u nedjelju rekao da smo ovaj život dobili od dragoga Boga kako bismo u njemu ostavili trag, pomislila sam kako ova zgoda mora doći do ljudi, a onda su me spopale misli da je prerano i da je možda sve bilo slučajno.

Znate onaj osjećaj kad se s nekim svecima ne razumijete, kao da su preveliki za vaš skučeni život pun nedovoljno kriznih situacija za tako velike ljude. Znam da je Bogu svaka situacija važna i da On ne važe i ne mjeri, no možda je samo stvar u tome da Njegovo vrijeme ima neku veću mjernu jedinicu u odnosu na naše. Kod mene uvijek sve traje dugo i duže, nekad i predugo, tako je i ovo trajalo osam godina, a počinje u mojoj školi s desne strane hodnika jednom od Jasninih priča. Bila je to prva priča o njemu i njegovoj zemlji u koju je Anja poželjela putovati kad je upisala fakultet. Nisam je razumjela. Svetac kao svetac, ima ih kao šipka i svaki je poseban, zašto njega toliko vole. Nakon nekoliko mjeseci pojavila se Tanjina priča i bila je ispričana s jednakim žarom kao i ona Jasnina. Ni jednu ni drugu nisam razumjela, ali sam, nakon ove Tanjine, poželjela puno toga, a najviše otkriti koja je njegova tajna. Sljedeće sam godine posjetila njegovu domovinu i gotovo nisam imala vremena za njega, morala sam otplivati utrku najbolje što znam. Sjećam se one tri minute u njegovoj kapelici, bila sam premorena i nisam mu baš ništa rekla. 

Na odlasku sam ugledala njegov portret na platnu i kupila ga, sa željom da ga se sjetim i otkrijem njegovu tajnu. U godinama koje su dolazile imao je tešku ulogu u mojoj sobi. Kad sam promijenila sobu, konačno je odahnuo. Samo da se zna, sve ovo vrijeme je šutio i radio za druge. Prošle je godine u veljači Jasna ozdravila po putu Tanjinih opomena i tada sam mislila da je to moj posljednji izazov za njega.
"Dok mi planiramo, Bog se smješka", rekao je Domagoj. Dva dana prije Tanjinog rođendana ove godine počinjem mu devetnicu sa samo jednom željom, da me plavi mikrofon ne pojede. Mikrofoni ne grizu, ali sa mnom su imali posebnih teškoća. Za devet dana plavi mi je mikrofon postao najbolji prijatelj. Ali on je spremao puno više od mikrofona i osim što mi je za 24. rođendan poklonio Tanju i jednu nagradu koja mi je promijenila život zauvijek, mislio je i na sve što će biti kad se probudim iz zagrebačkog sna.

Domagoj je pješačio do Rima, Tanjina je priča ozdravila mnoge na različite načine, Jasna mu je odnijela cvijeće, a ja još dolazim sebi. Vjerujem da će Domagoju, ako ikad ovo pročita, srce biti na mjestu jer je učinio da i mi mali upoznamo velikog čovjeka i ostanemo im obojici dužni do kraja života. I nećemo ga zaboraviti jer ono kako mi je okrenuo život naglavačke od 25. ožujka do 2. travnja i kakvu je krunu na njega stavio te srijede, to ću slaviti kao drugi rođendan zauvijek, a sve drage čitatelje molim da me na ovo podsjete, ako ikad smetnem s uma. 

Ako i ti ne razumiješ nekog sveca, ne brini, samo mu budi naporan i zazovi ga imenom. Našemu je ime Karol i rođen je u Wadowicama.