Tvoje mjesto u Crkvi

Izglasavanjem zaključnog dokumenta završena je druga Opća skupština Sinode o sinodalnosti. Proces dug tri godine, prema zamisli pape Franje, započeo je konzultacijama s Božjim narodom. Na svim razinama Crkve svi su vjernici bili pozvani reći kako vide Crkvu i na koji se način mogu bolje uključiti u život Crkve i u njezino poslanje. A poslanje Crkve nije administracija već navještaj evanđelja – u životu Božjeg naroda.

Jesu li nakon tri godine ispunjena očekivanja? Nekima jesu, a nekima nisu. Sinoda je zatražila veće otvaranje laicima, ženama, veću transparentnost, a otvorila su se brojna pitanja – među njima i vrlo delikatna pitanja – poput ženskog đakonata, glasa naroda pri odabiru biskupa, pitanje nestajanja istočnih Crkava zbog ratova na Bliskom istoku, pitanje petrinskog primata u kontekstu ekumenskog dijaloga, pristup problemu poligamije u pastoralu pojedinih afričkih zemalja... i tako dalje. Prije nekoliko mjeseci papa Franjo je odlučio da Sinoda na svojoj drugoj skupštini neće odlučivati o najdelikatnijim temama, već će se one i dalje (u nešto manje od godinu dana) razlagati u radu stručnih skupina, u kojima su među ostalim teolozi, stručnjaci za kanonsko pravo. Stoga ova sinoda nije donijela neke radikalne i spektakularne promjere svojim zaključnim dokumentom. Barem tako izgleda na prvi pogled.

No ako bolje pogledamo – donijela je nešto bitno novo. A to je nova kvaliteta dijaloga u samoj Crkvi. Papa Franjo – čiji pontifikat obilježavaju simboličke geste – nije propustio i ovu Sinodu učiniti izuzetnom simboličkom gestom. Pokazao je da se o najosjetljivijim temama u Crkvi može razgovarati na način da sugovornici – koji polaze od potpuno različitih pozicija – ulože velik trud u međusobno slušanje, i to uvijek iznova. Ponovit ćemo ovdje riječi kardinala Michaela Czernya – kad smo ga prije godinu dana pitali o Sinodi, sažeo je poruku u nekoliko riječi: „Slušati do boli.“ I na to je Crkva današnjice pozvana više nego ikada ranije – jer nikada nismo živjeli u svijetu s toliko međusobnih različitosti. Sve te različitosti snagom života ulaze u Crkvu i ona se mora naučiti nositi s njima – naučiti ih prihvaćati kao obogaćenje, ostajući vjerna navještaju i poslanju evanđelja Isusa Krista. Dijalog nema alternative. Druga je opcija zatvaranje u male tabore velikih različitosti i polako nestajanje u gorčini i statičnosti.

Otvoriti delikatne teme, razgovarati o njima, učiniti od njih prostor za međusobni rast, a ne razlog za raskol i šizmu. To je u konačnici lekcija ove Sinode, na simboličkoj razini.

No značenje Sinode ne ostaje na simboličkoj razini jer zaključni dokument sadrži, kako je sam Papa rekao, jasne i konkretne upute za život Crkve, koje se mogu – poput smjernica ili konkretnih prijedloga – implementirati u praksi. Papa Franjo također je naglasio da ovaj zaključni dokument predaje Crkvi kao svojevrstan dar. Odlučio je da dokument koji su izglasali sudionici bude konačan tekst te da on neće – suprotno dosadašnjoj praksi – pisati apostolsku pobudnicu, kojom bi dao konačan pečat događaju. Ostavio je glas Crkve, glas naroda, da progovara Crkvi i u njoj odjekuje. S njegove strane još jedna simbolička gesta kojom želi pokazati relevantnost Sinode, s druge strane konkretna riječ iz života Crkve predana je Crkvi za život Božjeg naroda.

Hoće li zaživjeti i biti ozbiljno shvaćena ta riječ? Ovisi o Crkvi, ovisi o svakom sudioniku samog zasjedanja, koji je po povratku iz Rima pozvan prenijeti svoje iskustvo, naučiti druge da istom, sinodalnom metodom u svojim lokalnim Crkvama, župama, biskupijama zajedno hode u vjeri. U konačnici Crkva će biti sinodalna ako vjernici budu pozivani, ako se pozivu odazovu i uključe u konkretan život. Puno je tu subjekata, no jedan je Duh koji poziva, i koji u konačnici piše povijest Crkve. Stoga uspjeh Sinode ovisi i o tebi, koji sada čitaš ovaj tekst. I ti si pozvan uzeti taj dokument, o njemu razmišljati, vidjeti gdje si ti u njemu i gdje je tvoje mjesto u Crkvi. To je temeljni poziv evanđelja, upućen svakom čovjeku.

Na zaključnoj misi Sinode papa Franjo je – komentirajući nedjeljno evanđelje o slijepom prosjaku Bartimeju – naglasio da Crkva ne smije biti slijepa, nijema i statična, već osjetljiva za probleme i rane suvremenog čovjeka, spremna „uprljati ruke“ kako bi ušla u stvarnost života. Iako je Sinoda bila posvećena „sinodalnosti“, stilu zajedničkog života i hoda Crkve, papa Franjo je jasan: on ne želi da se Crkva bavi sama sa sobom. Crkva je prije svega pozvana služiti svijetu, posebno najranjivijima. Dio je tog služenja i svjedočanstvo ljubavi i mira koji daje, ako ga daje. U svijetu podijeljenom ratovima, sukobima, ideologijama Crkva će biti relevantna i imati što reći samo ako bude živjela ono što naviješta, ako je budu prepoznali po plodovima, po ljubavi, po nasljedovanju Isusa Krista u stvarnosti života. Sve ostalo nije vrijedno spomena.