U sjeni novih prijevoda i starih podjela

Početkom ove godine često sam razmišljao o zahvalnosti, pouzdanju u Boga, hrabrosti. Kraj kalendarske godine često nas podsjeti da „brojimo svoje blagoslove”, da na njima zahvaljujemo. I jesam, zahvalan sam Bogu za veliko i svakodnevno obilje milosti kojima me blagoslovio protekle godine. I mene i moje bližnje.

U svojemu ljudskome strahu i bojažljivosti, postavljam si pitanje: koliko je teško/lako pouzdati se u Boga i zahvaljivati Mu dok sve ide relativno „glatko”? Odgovor se nameće sam po sebi. Sa strahopoštovanjem promatram ljude čija vjera i pouzdanje ostaju čvrsti, pa se i učvršćuju – usprkos velikim gubicima, ranama i patnjama koje podnose. Umanjuje li moj strah od onoga što me tek čeka i moju sadašnju zahvalnost i radost, stavljajući ih u drugi plan?

U javnim se sferama našega društva protekle godine događalo mnogo toga. Hvala Bogu, puno toga što me u danom trenutku zaokupilo, prebacio sam preko ramena. Veliki dio tema koje nam se nameću putem politike, iritantnih algoritama društvenih mreža, pa katkad i ambona naših crkava – često ideoloških i svjetonazorskih, ruku na srce – nemaju veze sa stvarnim životom. Život se uvijek odvija negdje drugdje.

Izdvojit ću ovdje samo nekoliko trenutaka iz protekle godine koji su me zaokupili.

Na Uskrsni ponedjeljak u jutarnjim nas je satima šokirala i rastužila vijest o preminuću pape Franje. Za vrijeme svoga bogatog pontifikata papa Franjo ogolio je naše poimanje vjere, poimanje svijeta i ljudi oko sebe. I u narodu i u svećenstvu. Hvala mu na tome.

Često sam bio snebiven raznim komentarima ponekih vjernika, pa i službenika Crkve na račun pape Franje. Ne bih te komentare ovdje taksativno navodio – siguran sam da smo svi ponekad bili svjedoci raznih lupetanja o njegovu „poslanju”. Ono što me fasciniralo, a fascinira me i danas – kako je bilo moguće gajiti toliki antagonizam prema papi Franji, a istovremeno primati u istoj toj Katoličkoj crkvi svetu pričest, istovremeno služiti Crkvi kojoj je tada pokojni papa Franjo bio poglavar? Poslušnost s figom u džepu? Hvala pokojnome papi. Volio sam ga.

Na moj me rođendan, znakovito, na spomendan Marije Posrednice, razveselio i oduševio izbor novoga pape Lava XIV. Papu Lava tek upoznajemo, no prepoznajemo njegovu suzdržanu blagost, uključivost, mirotvornu i pomirbenu narav; prepoznajemo i njegovo poštovanje i nasljedovanje prethodnika.

Kako si sami vole tepati, konzervativniji su biskupi, svećenici i vjernici, među ostalim, zadovoljni papinim pomirljivim i diplomatskim vraćanjem ponekog odjevnog predmeta iz fundusa u ponovnu uporabu, kao i ponekog komada namještaja u javnu scenografiju. Ako je u nas katolika jedan od gorućih problema u pontifikatu pokojnog pape Franje bio navedeni nedostatak tekstila i drvenarije, mi zaista nemamo velikih briga na ovome svijetu.

U studenom je objavljen dokument Dikasterija za nauk vjere „Mater populi fidelis”, koji razjašnjava koji se nazivi smiju koristiti za Blaženu Djevicu Mariju. Poznato nam je već da su nazivi „suotkupiteljica”, a i „posrednica”, navedeni kao neprimjereni. Priznajem, ražalostio me ovaj dokument; smatram da Dikasterij možda malo preoprezno i s nepovjerenjem gleda na nas vjernike, sugerirajući da ne možemo pravilno razlučivati i pretpostavljajući da Mariju iskrivljeno doživljavamo. Mislim da bi Dikasterij trebao ipak imati više povjerenja u svoje vjernike.

Nadalje, preporučuju nam nazivati Mariju – duhovnom majkom. U redu. Preporučio bih Dikasteriju da se pozabavi činjenicom da u Hrvatskoj postoji laikinja koju svećenici i časne sestre jednog vjerničkog društva nazivaju upravo – duhovnom majkom. Koliko ima duhovnih majki i tko se sve može tako nazivati?

Protekle godine dočekao nas je i novi prijevod Biblije. O novome se prijevodu pozitivno, no trenutno više negativno govori – nažalost, uglavnom jezikom društvenih mreža. Pojedini župnici čak svojim vjernicima zabranjuju čitanje nove Biblije. Ima li u svem tom metežu i laganoga antagonizma između izdavačkih kuća? Senzacionalistički, a i ishitreni govor zasigurno ne ide u prilog dvadesetogodišnjem trudu i radu koji su obavili stručni i učeni prevoditelji. Trud poštujem, veselim se čitanju novoga prijevoda. Svakako pohvaljujem i Verbum, u čijoj je nakladi tiskan novi prijevod Biblije. Neusporedivo mi je draže u njihovim izlozima vidjeti novi prijevod Biblije nego obraćenički pamflet američkog potpredsjednika, čijem „kršćanskom” aktivizmu s „ponekom” gramzljivo osvajačkom aspiracijom upravo svjedočimo. Što bi bilo sljedeće za ukoričiti? Sabrane mudrosti nestašnog čeda Riječke nadbiskupije sa saborskom plaćom?

Tijekom godine govorilo se o javnom ispovijedanju vjere u Hrvatskoj i poziciji vjernika u društvu. Teme su to koje su potaknuli i molitelji na trgovima, a i Thompsonov koncert. Puno se o tome pričalo, uglavnom žučno i nepotrebno.

Negdje u vrijeme Thompsonova koncerta, usred ljetnog dana i poprilične vreve u McDonald'su na riječkom Korzu, u kojem sam objedovao, zaokupio me neobičan prizor nepoznatog mladića. Po vanjštini uobičajeni tinejdžer sa svim pripadajućim modnim obilježjima svoje generacije. Sjeo je za svoj stol, prekrižio se, u sebi izgovorio kratku molitvu i krenuo jesti. U cijeloj toj veseloj graji i živosti restorana, duboko me se dojmila ta slika. Nije u njoj bilo ničeg nasilnog, pokazivačkog, hvalisavog, čudnog. Bilo je krajnje jednostavno, a potpuno skrovito i duboko. Istovremeno izdvojeno od svijeta i potpuno uronjeno u svijet. Bog me preko tog mladića nečemu naučio.