Kolumna
Uskrsnuće kao obećanje Božjeg kraljevstva
Vjerovati u Kristovo uskrsnuće nikada nije bilo ni lako ni jednostavno. Znamo da su se stari Grci i Rimljani sablažnjavali nad Pavlovom porukom, no kršćanstvo stoji ili pada upravo na vjeri u Isusovo uskrsnuće. Moderni čovjek također često ne prihvaća poruku Isusova uskrsnuća jer se protivi znanosti i poznatim prirodnim zakonima. Postoji i mnogo raznih teza vezano uz to što se dogodilo s Isusom nakon njegove smrti na križu, međutim kršćanska vjera koja nije uskrsna, nije kršćanska. Ono po čemu se Isus razlikuje od svih drugih vjerskih utemeljitelja i velikana u povijesti jest upravo njegovo uskrsnuće.
Što se dogodilo sa Isusom između dva tako suprotna iskustva, između raspeća, pokopa i ukazanja nakon uskrsnuća ostaje skriveno jer samom događaju, trenutku uskrsnuća, nitko nije svjedočio.
No, nije bitno samo pitanje što se povijesno dogodilo već je još važnije pitanje: „Što Isusovo uskrsnuće znači za mene?“ Tim pitanjem polako ulazimo u misterij uskrsnog otajstva. Ipak ni tada još uvijek nismo došli do potpune stvarnosti uskrsnog izvještaja. To se događa tek kada si postavimo pitanje i pod eshatološkim vidom, a to je: „Čemu se ja smijem nadati?“
Istinska narav Isusovog uskrsnuća je događaj u povijesti, ali lomi kontekst povijesti i ide iznad nje. Bitna je činjenica da Isusovim uskrsnućem nije bio oživljen jedan mrtav čovjek u jednom određenom trenutku nego da se dogodio ontološki skok koji dodiruje biće kao takvo. Otvorena je nova dimenzija koja se odnosi na sve ljude i koja je za sve ljude stvara novi životni kontekst postojanja s Bogom. Isusovo uskrsnuće je skroviti događaj, ali je to i veličanstven događaj koji se tiče cijelog čovječanstva. To je zajamčeni početak općeg uskrsnuća mrtvih. Dakle, Isusovo uskrsnuće nije povijesni događaj jer se zbio u povijesti nego zato jer stvara povijest i otvara eshatološku budućnost, obećava vječni život, obećava Božju pravednost, donosi i obećava Božje kraljevstvo.
Budući da je Bog uskrisio raspetog Isusa i mi se možemo nadati životu nakon smrti, životu u Božjem kraljevstvu jer nada koja nas ne oslobađa od smrti i ne vodi u vječni život s Bogom ne može se nazvati kršćanskom nadom.
Božje kraljevstvo je zdravi Božji svijet u kojem će biti nadvladana sva nevolja stvorenja i u kojem će Bog biti sve u svemu. Božje kraljevstvo je središnja tema Isusova propovijedanja, a Isus nagoviješta buduće događaje vezane uz Božje kraljevstvo. Novost i sablažnjivost u njegovu propovijedanju bila je ta što je on govorio da je ta budućnost već započela njegovim dolaskom. Novost je bila i u tome što za razliku od židovskog iščekivanja pravednosti i Božjeg kraljevstva, nije obećavao pravednima kraljevstvo, a nepravednima sud, nego jednima i drugima kraljevstvo, i grešnicima i carinicima, a blaženstvo mirotvorcima, siromasima, žalosnima, gladnima i progonjenima. Najavio je Božje kraljevstvo ne kao sud nego kao radost i širio ga praštajući grijehe.
Nagovještaj Božjeg kraljevstva s carinicima i grešnicima dovela je Isusa na križ. Bog ga je potvrdio uskrisivši ga i to je spasenjski događaj za sve.
Božja pravednost koja je objavljena Kristovim uskrsnućem pokazuje se kao bezuvjetna milost koja opravdava. Pokazuje se kao stvaralačka ljubav prema svima, i pravednima i prema nepravednima. Možda ljudima nije jasna takva pravednost no Isus pokazuje put kojim se razbija začarani i pakleni krug mržnje i osvete jer je umro i za žrtvu i za mučitelja. Time stvara novo čovječanstvo s novom ljudskošću jer tek tamo gdje se rađa novi čovjek koji nije gažen i koji ne gazi može se govoriti o pravoj revoluciji pravednosti i o Božjoj pravednosti, o Božjem kraljevstvu.
Iz rubrike: Kolumna
Zašto Bog dopušta ratove i patnje?
Dok smo obasjani zrakama Milosrđa, valja nam se svim silama truditi da se međusobno ne uništimo. Put ovozemaljskog čovječanstva nije nužno priča sa sretnim krajem.
