Za sinodalnu Crkvu – za nove odnose

Završni dokument XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode iz listopada 2024.: Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2025.) sažetak je četverogodišnjega sinodalnog puta (2021.–2024.). Sinodalni put pokrenuo je papa Franjo, a ukorijenjen je u tradiciji Crkve i učenju Drugoga vatikanskog koncila. Crkva se izgrađuje kroz svoje misionarsko poslanje: slušajući i izvršujući evanđelje, slušajući vjernike (sensus fidei fidelium), nastojeći da svatko postane odgovorni član Božjega naroda i čovječanstva.

Dokument uvažava sinodalna savjetovanja koja su se odvijala po biskupijama i mjesnim crkvama, zatim rad na nacionalnoj i kontinentalnoj razini da bi se naposljetku sačinio ovaj dokument za cijelu Crkvu. Napominje da se, nažalost, u pojedinim crkvama osjetio umor i otpor prema promjenama u svjetlu sinodalnosti; «tuga uzrokovana nedostatkom sudjelovanja mnogih članova Božjega naroda na ovom putu crkvene obnove» (br. 36).

Dokument je podijeljen u pet poglavlja koje kao nadahnuće imaju ukazanje učenicima uskrsloga Isusa kako to donosi Ivanovo evanđelje (Iv 21): blagovanje, čudesan ulov i misionarsko poslanje u sve narode. 

Srce sinodalnosti

U prvom poglavlju (Srce sinodalnosti) veže se sinodalni put uz razumijevanje Crkve. Donosi se i jedna vrsta radne definicije o sinodalnosti. Veli se da je «sinodalnost hod kršćana s Kristom i prema Božjem kraljevstvu, u jedinstvu s cijelim čovječanstvom; usmjerena je na poslanje, uključuje okupljanje u zajednici na različitim razinama crkvenoga života, međusobno slušanje, dijalog, razlučivanje zajednice, stvaranje zajedničkog dogovora kao izraza prisutnosti Krista živog u Duhu, te donošenje odluka u različitim suodgovornostima» (br. 28). Sinodalnost nije sebi svrha, nego teži poslanju, a evangelizacija je temeljno poslanje Crkve (br. 32).

Dokument se poziva na koncilsko shvaćanje Crkve: Crkva je narod Božji, zajedništvo vjernika, sakrament jedinstva, klica i početak Božjeg kraljevstva. Po krštenju svi kršćani imaju jednako dostojanstvo djece Božje i svi oblikuju sensus fidei. Odatle proizlazi zahtjev ekumenizma kao duhovne obnove. Ona pak uključuje kajanje za svoje grijehe protiv jedinstva Kristove zajednice sve do «ekumenizma krvi». Jedinstvo (ne uniformnost) Crkve, nastavlja dokument, najprije se ostvaruje u euharistijskom slavlju (synaxis i synodos) (br. 26) te kroz svoj katolicitet Crkva je zajedništvo mnoštva naroda i jezika (br. 3).

Obraćenje za nove odnose

Drugo poglavlje, Zajedno u lađi, kao i četvrto, Obilan ulov, na različite načine govore o odnosima. Čini nam se da bi kao sažetak sveg sinodalnog puta kao i ovog dokumenta bio zahtjev za obraćenjem odnosa. U podnožju dokumenta stoji istina da je čovjek relacijsko biće. Čitav dokument, posebno navedena dva poglavlja, traži preobrazbu odnosa: bolje uzajamno slušanje jedni drugih, novi odnos između muškarca i žene, novi odnos prema ženi u Crkvi (sveticama i teologinjama) – pitanje đakonskoga ređenja žena ostaje otvoreno; zatim traže se novi odnosi prema djeci, mladima, osobama s invaliditetom, redovnicima, laicima; pomnije slušanje glasova žrtava (posebno zlostavljanih!); «preuzimanje tereta ranjenih odnosa» (br. 56) poslanje je Crkve. Ističe se važnost karizmi i službi; navodi se kada karizme postaju službe te inzistira na suradnja biskupa i svećenika.

Dokument traži «službu slušanja i pratnje» (br. 78), odricanje od klerikalizma koji je «korištenje moći za vlastitu korist i iskrivljivanje autoriteta Crkve, koja je u službi Božjega naroda. Klerikalizam se prije svega očituje u oblicima spolnog ili ekonomskog zlostavljanja, zlouporabe savjesti i moći od službenika Crkve» (br. 74). Na kraju drugog poglavlja Dokument nabraja što bi trebalo mijenjati u Crkvi u odnosu prema laicima, pogotovo da ih se uključi u donošenje odluka i omogući im se pristup odgovornim i vodećim položajima u Crkvi (br. 77).

Spomenuli smo da i četvrto poglavlje, Obilan ulov, također zahtijeva obraćenje odnosa. Još se konkretnije posvećuje znakovima vremena i potrebama ljudi danas. Govori se o životu po velikim gradovima, o odnosu prema izbjeglicama i migrantima, o župi i mjesnoj euharistijskoj zajednici (čuvati se partikularizma!), zatim o važnosti biskupskih konferencija, suradnji Crkava na razini kontinenta te poimanju službe rimskoga biskupa. Mreža odnosa širi se i prema nekatolicima, kao razmjena darova i dijalog prema sveopćem ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot (br. 123). Od posebne su važnost odnosi s istočnim crkvama, biskupske sinode i ekumenski odnosi koji su posebna papina odgovornost (br. 137).

Razlučivanje i odlučivanje, provođenje i vrednovanje

Treće poglavlje dokumenta Za sinodalnu Crkvu ima za naslov riječi uskrsloga Isusa upućene učenicima: «Bacite mreže», a u podnaslovu Preobrazba procesa. U ovom se poglavlju pojašnjava što znači konkretni proces ili metodologija sinodalnoga puta: 1. proces crkvenog razlučivanja poslanja; razlučivanje nije tehnika, nego duhovna praksa utemeljena na život u vjeri (br. 82). To razlučivanje polazi – opet se naglašava jedan od najvažnijih zahtjeva sinodalnosti – od slušanja Božje riječi «izbjegavajući parcijalna ili fundamentalistička tumačenja» (br. 85) te od slušanja vjernika (sensus fidei); 2. proces odlučivanja u kojem se slušaju, razgovaraju i dogovaraju svi članovi s uvažavanjem različitih stupnjeva suodgovornosti, od biskupa dio vjernika (br. 88-89).

Proces odlučivanja sadrži razdoblje razrade, provedbe i vrednovanja. Sastavljači ovog dokumenta su svjesni važnosti da se do odluke dolazi zajednički (važnost savjetovanja – tantum consultivum i savjetodavnih tijela) kao i da se prati provedba i svakako da se vrednuju rezultati. Bez obzira što se radi o vjeri i duhovnosti, kao o nečemu nemjerljivome, važno je prosuditi djelotvornost vlastitoga poslanja, procijeniti proces evangelizacije. Zato naglašavanje vrednovanje koje treba povezivati s odgovornošću pred zajednicom. Ovo zahtijeva napuštanje mentaliteta da se sve radi po svome, da se nikome na polaže račun za svoj rad. Dokument naglašava da sinodalni stil znači da sve treba biti rađano transparentno u evanđeoskom smislu (br. 95-96), u odgovornosti prema zajednici za vlastitu službu (što pripada najstarijoj tradiciji Crkve). Naime, crkveni ljudi su skloni klerikalizmu. Smatraju da imaju neupitan autoritet i da su izolirani ili iznad Božjega naroda, te da ne moraju nikome odgovarati za svoje postupke (br. 98). Dokument posebno traži uključivanje laika u crkvena tijela te sudjelovanje u procesima odlučivanja i vrednovanja putem institucionalnih struktura (napose biskupijskih i župskih vijeća).

Kršćani misionari

Zaključno, peto i najkraće poglavlje dokumenta Za sinodalnu Crkvu, s naslovom «I ja vas šaljem», govori o oblikovanju, odgajanju Isusovih učenika – kršćana misionara. Oni se ponajprije formiraju na nedjeljnim euharistijskim slavljima. «Dar zajedništva, poslanja i sudjelovanja – tri kamena temeljca sinodalnosti – ostvaruju se i obnavljaju u svakoj euharistiji» (br. 142). Ta formacija treba biti cjelovita, trajna i zajednička. Različita su mjesta formacije: od obitelji preko župne do akademske zajednice. Posebno mjesto pripada katehezi. Cilj formacije kršćana misionara u duhu sinodalnoga puta jest da svi postanemo svjesni vlastite suodgovornosti u svijetu kojeg karakterizira digitalna revolucija i opasnost manipulacije informacijama, nužnost empatičnosti za žrtve, dakle njegovanje kulture zaštite i socijalne pravednosti (br. 149-151).

Današnji su kršćani, uvjereno dokumentiraju sudionici skupštine, slično iskustvu učenika s uskrslim Isusom pri preobilnom ulovu, da – usprkos svim zatajama i izdajama – moraju sami krenuti u svijet i izvršiti Gospodinov misijski nalog naviještanja evanđelje (br. 152-155), u svijet ranjen tolikim nevoljama i ratovima, te pridonositi autentičnijim odnosima među ljudima. Bez osobne odgovornosti za nove odnose među ljudima nema ljudske sreće ni blaženstva – osnovna je poruka ovog dokumenta o crkvenoj sinodalnosti. Za sinodalnu Crkvu – za nove odnose!