Zahvaljujući Isusu Kristu, u vojsci sam odbio na straži nositi bojevo streljivo

Vladika Girgorije Durić uključen je u ekumenski i međureligijski dijalog, a svoje je promišljanje o mirotvorstvu iznio povezano sa sjećanjima iz mladosti kada je uoči ratnog raspada Jugoslavije služio vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Durić je, predosjetivši početak sukoba, počeo u formirati svoje opredjeljenje za mir. “Kao svećenički kandidat nipošto nisam želio nositi streljivo kako ne bih riskirao da u trenutku slabosti nekoga ubijem i time zatvorim vrata poziva za koji sam se pripremao.” Tome njegovu stavu pridonio je, kako kaže, susret sa Svetim pismom. “Mislim da je također ispravno da vam na samome početku priznam da prije rata nisam bio sklon pacifizmu. O junaštvu sam prije svega učio iz epskih narodnih pjesama, koje su mi bile drage i koje sam rado čitao. U tim pjesmama, koje su u našem kulturnom iskustvu dugo oblikovale predodžbu o časti, žrtvi i obrani bližnjih, junak se najčešće pokazuje kroz hrabrost u borbi i spremnost da položi život za druge. Zato sam kao dječak sa zanimanjem slušao o velikim junacima kao što su Marko Kraljević i Miloš Obilić. Kasnije, u doba adolescencije, moje je glavno štivo postalo Sveto pismo obaju zavjeta. Junaci Staroga zavjeta nisu bili u neskladu s mojim dotadašnjim predodžbama o junaštvu, oblikovanima epskim pjesmama. Naprotiv. A onda me je, da tako kažem, osvojio Novi zavjet. Bilo bi pretjerano reći da je u meni došlo do potpunoga obrata, ali je činjenica da je nastao dubok kontrast između epske predodžbe o junaštvu i novozavjetne slike junaka koji ne uzvraća nasiljem.” Upravo taj uvid u Krista kao junaka koji brigom spašava drugoga, oslobodila ga je ideološkog pogleda na ratna zbivanja koja je proveo u Bosni i Hercegovini (1992. do 1995.).

Ono čemu je još kao mladić svjedočio jesu brojna pokapanja mladića na početku života: “Pokopao sam više od stotinu mladih ljudi, od kojih su mnogi bili mlađi od mene, a meni je na početku rata bilo dvadeset i pet godina. Najmlađi je imao svega šesnaest godina. Bili su neoženjeni ili tek oženjeni, s djecom koja bi me nakon sprovoda najčešće pitala hoće li se tata vratiti. Razgovarao sam i s onima koji su bili razmijenjeni nakon zarobljeništva te od njih doznao na kakva je zvjerstva čovjek ponekad spreman.” Život Isusa Krista raspetoga sve više mu se provlačio kroz svakodnevicu i shvatio je da je korištenje Svetog pisma u opravdanju ratnih zbivanja posve neprihvatljivo.

Ljubav prema neprijatelju jedna je od najtežih poruka koju možemo usvojiti kroz življenje evanđelja. “Gospodin nam zapovijeda da ljubimo svoje neprijatelje, da ih blagoslivljamo i ne proklinjemo. Ta njegova zapovijed ključ je istinskoga kršćanskog života”, naglasio je Durić.

Predavač je istaknuo dokument “Osnovne socijalne koncepcije Ruske pravoslavne Crkve” i način na koji se govori o ratu. Ondje se susreće stajalište kako rat predstavlja fizičku pojavu skrivene duhovne bolesti čovječanstva – bratoubilačke mržnje (Post 4,3–12) jer nakon grijeha ratovi prate cijelu povijest čovječanstva. O tome svjedoči i Otkrivenje, pripovijedajući i o posljednjoj bitki sila dobra i sila zla kod gore Armagedona. Rođeni iz oholosti i protivljenja Božjoj volji, zemaljski ratovi odraz su nebeske borbe. S druge strane, dokument kaže: „Iako ljudima donose radosnu vijest o pomirenju (Rim 10,15), kršćani se ipak, i protiv svoje volje, susreću sa životnom nužnošću sudjelovanja u različitim bitkama, budući da se nalaze u ‘ovome svijetu’, koji u zlu leži (1 Iv 5,19) i ispunjen je nasiljem. Iako rat smatra zlom, Crkva ipak, ukoliko je riječ o zaštiti bližnjih i uspostavi narušene pravde, ne zabranjuje svojim članovima sudjelovanje u ratnim djelovanjima. U takvim se slučajevima rat smatra nepoželjnim, ali ipak nužnim sredstvom.“ Spomenuti citat postao je tako središtem njegova izlaganja, upravo zbog uporišta koje naizgled u tom dokumentu naizgled nalazi: “Sveta Crkva mnoge je ratnike pribrojila zboru svetih uzimajući u obzir njihove kršćanske vrline i primjenjujući na njih Kristove riječi: ‘Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje’ (Iv 15,13)“, stoji u dokumentu.

Nasuprot tome, Durić kaže: “Krist ne samo da ne predlaže uporabu fizičke sile, nego čini upravo suprotno: dragovoljno ide na raspeće, pokazujući time što zapravo znači položiti život za svoje bližnje.” Predavač se referira na ruskog filozofa Ivana Iljin i na pisca Tolstoja. „Iljinova je postavka jednostavna: ne može se govoriti o miru i ljubavi sve dok se ne razumije stvarnost zla. Za Iljina je, naime, zlo aktivna sila koja djeluje u čovjeku i u zajednici.“ Promišljanje o stvarnosti zla Iljin temelji na ruskom teologu Georgiju Florovskom u čijem tekstu Tama noći Durić primjećuje sljedeće: „Riječ je o onome što on naziva paradoksom dijeljenja života i odvojenosti od Boga, u vezi s čime vrlo uvjerljivo kaže da su 'dobro i zlo čudno izmiješani, ali sinteza nije moguća'.“ Problematiku ljubavi i opraštanja, s uporištem u Svetom pismu, Durić postavlja u srž problema sukoba: „Naravno, čvrsto sam uvjeren da kršćansko opraštanje ne znači odustajanje od zaštite drugih. Međutim, ostaje ključno pitanje: kako Iljin usložnjava: 'ne smiješ se osvećivati, ali ponekad moraš spriječiti zlo', ili, na drugome mjestu: 'opraštanje je početak borbe protiv zla, a ne njezin kraj’. Tako se, gotovo neprimjetno približavamo drugom velikom 'problemu' – ljubavi.”

Ljubav prema neprijatelju jedna je od najtežih poruka koju možemo usvojiti kroz življenje evanđelja. “Gospodin nam zapovijeda da ljubimo svoje neprijatelje, da ih blagoslivljamo i ne proklinjemo. Ta njegova zapovijed ključ je istinskoga kršćanskog života”, naglašava Durić. U kontekstu ratnih prilika, preporučuje isto: “Kada je riječ o našem iskustvu, o ratovima na području bivše Jugoslavije, treba imati na umu da je rat došao nakon desetljeća ateističke vladavine. Ali to, kako bi mnogi htjeli, nije i ne može biti opravdanje za one koji su prihvatili odgovornost naviještanja Evanđelja, a koji su se nedopustivo često pokazivali slabima pa su ponekad čak i huškali na rat.” Misao koje se provlačilo kroz izlaganje episkopa Durića, u svojstvu paradoksa koji je važno propitati, je i misao sveca, starca Siluama koji kaže: “Što je ljubav dublja, to su veća i stradanja duše.” Drugim riječima, ljubav prema neprijatelju postaje znak prisutnosti Duha Svetoga, mjerilo prema kojem slijediti Isusa znači preuzeti rizik mirotvorstva. “Upravo je to naša zadaća uvijek i u svakom vremenu: u vremenu mira, pri čemu ne smijemo zaboraviti da pravoga mira u svijetu nikada ne možemo imati (Iv 16,33), kao i u vremenu rata, ne zaboravljajući da je rat često tek politika nastavljena drugim sredstvima.”

Svoje je izlaganje završio poniznim pitanjem upućenom sudionicima: Što je to što vi, moje drage sestre i braćo, teolozi i teologinje, očekujete od čovjeka kakav sam ja? Što je to što mi valja činiti kako ne bih iznevjerio vjeru koju vidim u vašim očima? Kakva je to Crkva koju svi mi zajedno – kršćani okupljeni iz različitih tradicija – vidimo kao svoju? Jer, vjerujte mi, to je jedina Crkva kojoj kao episkop želim služiti.“