Žena vjere

Možda je nakon šest godina ovdje naslov proziran, ali ovog puta ću se potruditi da bude malo širi. 

Na početku, crtica o izvoru oko kojeg svi rade veliku buku. Izvor je kao i zmija od mjedi podignuta na stup u Knjizi brojeva. Nisu ozdravili zbog zmije nego zbog vjere, kao i Onoga koga zmija predstavlja. Dakle, voda bez vjere je samo voda koju sam utopila u moru svojih suza. Ipak, i voda i suze s vjerom imaju smisla. 

Neka se ne uplaše teolozi, sanjala sam da smo se nas dvije penjale na planinu od pijeska, propadala sam i padala. Kad smo došle do vrha, ispred nas je bila špilja. Shvatila sam da je vrijeme tamo očito bilo prekratko pa sam željela ponovno biti ispred špilje. Žena mi je tamo pomogla shvatiti da brinuti se o sebi nije sebično, već plodonosno.

Probudila sam se hrabrija, s još više ljubavi prema toj ženi. Iako sam tamo previše plakala, zavoljela sam svoje suze ponovno nakon puno godina. Bila sam i preumorna uz stalnu bol u trbuhu, činilo se da nema smisla što sam uopće otišla. Nisam imala niti neku goruću vjeru. Izgledalo mi je kao da sam tamo samo zbog drugih, kako bih pretvorila u tekst sve njihove dojmove i svjedočila njihovoj golemoj radosti i zahvalnosti. Vjerovala sam da je to dovoljno i to je jedino u što sam tada vjerovala, zato što mi je Isus dvaput u mjesec dana po pričesti ozdravio koljena kako bih uopće mogla ići. Tamo smo i završili borbu s koljenima i s jednim grijehom, ne znam kako. 

Sin i Mater dobar posao odradili. I dok ljudi trče po vodu, Žena tiho pomaže, misleći na svaki dan života svih ljudi. Ova avantura me naučila da su najbolji darovi skroviti i skrojeni po mjeri i da nam je Bog blizak i po ljudima koliko god daleko bili.